Sa POROĐAJA pravo na POSAO

by | avgust 18, 2009

Danas, sve češće, trudnice rade do pozne trudnoće, a poslu se vraćaju već u vreme koje se, u doba naših baka, zvalo babinama…

Kolegijalnost, humanost i razumevanje.
DANIJELA BENDER, General Manager Radix

Lepota i Zdravlje - Sa porodjaja na posao

Sve do kraja petog meseca trudnoće odlazila sam na službena putovanja, pa je Sara još pre rođenja obišla Azurnu obalu, Ženevu, Atinu… Stranim partnerima nije bilo neobično da vide trudnicu, jer u inostranstvu žene – naravno, ako se dobro osećaju – rade tokom trudnoće. Međutim, i njih je fascinirala moja hiperaktivnost, jer su moji radni dani, za vreme konferencija i sajmova, neretko trajali i više od dvanaest sati.

 

U 20 h kraj laptopa, u 21.30 h u porodilištu

U nedelju, u osam uveče, završila sam važnu prezentaciju za projekat na kojem sam dugo radila. Oko pola deset otišla sam u porodilište, u ponedeljak sam se porodila, a prvi kontakt sa poslom imala sam već u utorak. Tog dana dolazili su nam u posetu važni partneri iz inostranstva, pa sam sa vlasnikom kompanije, telefonom, razgovarala o detaljima pomenute prezentacije. Da napomenem da je moja trudnoća prošla bez ikakvih problema. Mada sam u stalnom kontaktu sa kolegama, jer radim od kuće, još uvek ne idem na posao. To ću učiniti sledeće nedelje, kad Sara bude imala dva meseca.

 

Baka-servis

Kada treba da obavim nešto van kuće ili ako posao koji treba da uradim iziskuje punu pažnju i koncentraciju, o Sari vode računa moji i suprugovi roditelji.

 

Budući da su penzioneri, i to veoma vitalni, za njih bi angažovanje bebisiterke bilo deprimirajuće, a mi – kao roditelji – najveću sigurnost i poverenje, ipak, nalazimo u njima. Povratak na posao, koji podrazumeva puno radno vreme i putovanja, planiram tek od septembra, kada će Sara imati pola godine. Naravno, pažljivo ću razmotriti koje partnere moram da posetim ja, a šta mogu da obave kolege. Izvesno je da žena, ukoliko počne da radi ubrzo nakon porođaja, propušta dragocene trenutke u odrastanju svog deteta. Možda neću biti tu kad Sara prohoda ili kaže prvu reč, ali to se može desiti i ako majka, koja je stalno kod kuće, izađe nekud na dva-tri sata. Inače, Sara nije beba koju nahraniš i smestiš u krevetac, ona stalno zahteva da bude u centru pažnje. Nije joj dovoljno da je neko od nas prisutan u sobi, već želi da se njome bavimo. Ako unapred znam da ću tog dana morati intenzivnije da komuniciram sa kolegama iz kancelarije, u pomoć zovem baka-servis. Neko kaže da se beba tako razmazi, ali postoji i izreka „beba raste dok spava i dok joj se poklanja pažnja“.

 

Rešenje je tu, samo ga treba potražiti: Mislim da je od 6 do 8 meseci minimalan period za odsustvo sa posla zbog porođaja. Za to vreme dete može da se „aklimatizuje“ na svet u kojem će živeti, a prođu i sve vakcinacije, nezaobilazni grčevi, izrastu prvi zubići… Praktično, u tom periodu najveće probleme ostavite iza sebe. Neophodno je da tada majka bude uz bebu, a posle je sve lakše… bar ja mislim da je tako. S obzirom na to da u našoj firmi 80% zaposlenih čine žene, odavno sam stekla razumevanje za sitaucije „dete je bolesno“. Uvek sam mamama izlazila u susret, pre svega zato što smatram da je to humano. Neka koleginica uvek „uskoči“ kao zamena, a ako ima dodatnih potpitanja – tu je mobilni telefon. Uvek se može naći rešenje, samo je pitanje da li ljudi žele da ga potraže.

Roditeljska energija
Dr BILJA ĐURĐEVIĆ, vlasnica ordinacije za estetsku dermatologiju „LaDerma“


Lepota i Zdravlje - Sa porodjaja na posaoMesec dana za oporavak: Prestala sam da radim samo tri dana pred odlazak u porodilište. Pošto sam se tokom cele trudnoće odlično osećala, bilo mi je sasvim normalno da svakog dana odlazim na posao. Mesec dana posle porođaja, ponovo sam bila u ordinaciji. Procenila sam da mi je toliko vremena sasvim dovoljno da se oporavim, te da mogu da se istovremeno posvetim sinu i da svakog dana radim po nekoliko sati. Dragocenu pomoć imala sam od Dušanovih baka i dadilje. Povratak poslu mi je veoma prijao, jer sam se uverila da i sada, kad sam postala mama, ne moram da se lišim zadovoljstva koje mi on pruža. Tu odluku nisam donela zbog toga što sam mislila da ću, pauzirajući još koju nedelju, na bilo koji način ugroziti poslovanje ordinacije.

 

Pošto većinu pacijentkinja poznajem već godinama, zbližile smo se do te mere da su mi i one sve vreme pružale podršku. Međutim, znala sam i to da žele da, bar s vremena na vreme, budem u ordinaciji. Budući da je reč o tretmanima čije vreme nije striktno određeno, a u estetskoj dermatologiji, kojom se bavim, nema urgentnih stanja, sve je moglo lepo da se organizuje.

 

Radno vreme prilagođeno Dušanu:
Uvek sam smatrala da je, kad govorimo o vremenu provedenom sa detetom, mnogo važnije „kako“ nego „koliko“. Ništa ne znači ako majka nikud ne ide, a stalno je bezvoljna i ne komunicira sa detetom. Kada sam kod kuće, isključivo se bavim Dušanom čiji rast i razvoj pažljivo pratim. Moje radno vreme je u potpunosti prilagođeno njemu. Ujutru i tokom prepodneva, kada je najbolje raspoložen i najorniji za igru i zabavu, ja sam s njim. Uveče ga suprug i ja zajedno kupamo. Tada izvodimo naše male rituale, koji podrazumevaju igranje i pričanje. Budući da smo Saša i ja lekari, u sve to unosimo i stručnu notu, pa vodimo računa o tome da kroz igru razvijamo i Dušanovu motoriku.

 

Buđenje na smenu: U trenutku kada napuštam ordinaciju i krećem kući – umorna sam, jer ukoliko želiš da dobro obavljaš svoj posao, u njega moraš da ulažeš mnogo truda i energije. Ipak, čim dođem kući i uzmem Dušana u naručje – sve zaboravim. Kad su mi druge žene ranije pričale o tome, mislila sam da preteruju. Međutim, shvatila sam da su bile upravu. Zaista je dovoljan samo jedan Dušanov osmeh ili pogled da pomislim „nema veze što sam ceo dan radila, sada sve to ima pravu vrednost“. Suprug i ja se noću budimo na smenu, tako da oboje sutradan možemo dobro da funkcionišemo. To je vrlo važno, jer oboje se bavimo veoma odgovornim poslovima. Srećom, i njega još uvek nosi „roditeljska energija“, tako da uspeva da mi pomogne oko Dušana i da bude maksimalno koncentrisan na svom radnom mestu, u operacionoj sali.

 

Prvo putovanje: Nedavno je na klinici u Beču predstavljena nova metoda podmlađivanja faktorom rasta, koja je trenutno apsolutni hit u svetu. Budući da sam žarko želela da o ovoj temi saznam što više, a od kuće je trebalo da odsustvujem samo dva dana, odlučila sam da otputujem u Beč. Dušan je tada imao nešto manje od tri meseca. Bila sam u strašnoj frci, a sve do ulaska u avion nisam prestala da plačem. Onda sam shvatila da će takvih situacija biti i u budućnosti i da će tada biti još teže, jer je sada Dušan suviše mali da bi shvatio „da mama nekud ide“. Bake su nakratko zamenile mamu, a kad sam se vratila sa putovanja, svi smo bili neizmerno srećni, jer se ispostavilo da uz dobru organizaciju nijedan segment života ne mora da bude zanemaren.

 

MARINELA KVAPIL, PR produkcijske kuće „Emotion“

 

Lepota i Zdravlje - Sa porodjaja na posao

 

Porođaj u vreme „Velikog brata“: Bila sam trudna onog leta kad su temperature u Beogradu bile iznad četrdeset stepeni. Zato sam prestala da odlazim na posao dva meseca pre porođaja, ali ne i da radim. Porodila sam se 28. septembra, a samo tri dana ranije bila sam u reportažnim kolima i u hotelu u kojem su učesnici drugog serijala „Velikog brata“ bili u karantinu. Na posao sam se vratila kad je Kjara imala četiri meseca. Međutim, dan posle porođaja telefonom sam komunicirala s novinarima, jer je VB i dalje bio u toku. Lagala bih kad bih rekla da nije bilo naporno, ali to je bio moj izbor.

 

 

 

Ponosna mama: Ne mislim da, kao majka, bilo šta gubim zato što sam ubrzo po porođaju počela da radim, jer se trudim da vreme sa Kjarom uvek kvalitetno provedem. Zaista sam ponosna na sebe jer nisam propustila nijednu fazu u njenom odrastanju. Bila sam kraj nje kad su joj rasli prvi zubići, kad je progovorila… Angažman „na dva koloseka“ maksimalno me ispunjava.

 

Mnogo priče, malo dela: Nije primarno pitanje koliko traje porodiljsko odsustvo, već – ko će paziti na dete dok je mama na poslu. Nema državne institucije koja čuva decu mlađu od godinu dana, a ni privatni vrtići ne daju rešenje. Žene, kojima kućni budžet ne dozvoljava angažovanje bebisiterke, nemaju drugog izbora nego da tih godinu dana provedu kod kuće. Srećom, moja mama je bila „na korak od penzije“, pa smo se dogovorile da ona čuva Kjaru. Ipak, retki su slučajevi da se sve tako dobro poklopi. U filmovima često vidimo kako „tamo negde na Zapadu“, u sklopu firmi, postoje obdaništa. Kod nas se mnogo priča o natalitetu, ali žene nisu istinski stimulisane da budu majke.

 

Radno vreme obdaništa: Kjaru će, dok ne napuni dve godine, čuvati baka, a od jeseni će krenuti u obdanište. Deci je zabavnije kad vreme provode sa vršnjacima, brže uče, a i navikavaju se na snalaženje u realnom svetu. Ipak, i ovde postoji problem, jer obdaništa uglavnom rade do 17 h, a slično je i sa privatnim vrtićima.

 

Tekst: Brankica Treskavica Foto: Mladen Sekulić, privatna arhiva

Tagovi: