Pitali ste Tamaru: Kako se suočiti i živeti sa bolešću?

by | septembar 25, 2021

Kako živeti sa bolešću teško je i kompleksno pitanje. Kao odgovor na pismo čitetaljke, o toj temi ove subote piše psihoterapeutkinja dr med. Tamara Tomović.

Ukoliko imate problem s kojim ne uspevate da izađete na kraj, pozivamo vas da se obratite za pomoć našoj stručnoj saradnici – dr med. Tamari Tomović, psihoterapeutkinji i treneru poslovnih veština.

Pišite nam na imejl adresu: [email protected] (subject: Za Psiho kutak). Molimo vas da u svojim pismima napišete i sledeće podatke: godine, obrazovanje, bračni status, imate li žive roditelje, imate li braću i sestre, jeste li ekonomski obezbeđeni, da li ste zaposleni. Svi ti podaci su važni za dobijanje adekvatnijeg odgovora. Imena možete pisati kao inicijale, a podaci koji služe kao opis neće biti objavljeni.

Po jedan Tamarin odgovor objavljujemo svake druge subote u 14 h.

Pismo čitateljke:

Imam 37 godina, zaposlena sam kao menadžerka. Podstanarka sam i živim sama. Imam roditelje, kao i sestru i brata, a svi oni žive u drugom gradu.

Pre pet godina sam se razbolela, godinu dana lekari nisu mogli da utvrde dijagnozu, a zatim sam jednog dana pala – i tada su pri pregledu ustanovili da mi bubreg ne radi. Imala sam operaciju i oporavila se, ali sa trajnom posledicom.

Za tih godinu i po dana morala sam da prekinem dodatnu edukaciju koju sam pohađala, napustila sam i hobije, ostavio me je dečko. Od tada život kao da je stao za mene i nekako kao da se nikad nisam vratila starim navikama.

Od operacije sam stalno bolesna, pojavile su se još neke bolesti, stalno sam kod doktora i sve se teže oporavljam. Radim i to je jedino što me usrećuje, ali kad izađem s posla – ja sam jedna potpuno izgubljena osoba, stalno na oprezu da ne ugrozim zdravlje.

Nisam se vratila doškolovavanju i sama sam veoma dugo. Živim u grču i strahu i nikako da se pomerim s mrtve tačke, kao da nema više radosti u meni. Kako krenuti dalje?

Odgovor:

Draga M, prvo – vi ste prošli kroz veoma teško iskustvo. Verovatno i – kao što i sami kažete – još uvek prolazite taj izazov.

Ne znam koliko ste se ozbiljno posvetili ozdravljenju. Nekako se trudite da ne mislite na to, potiskujete i pravite se da je sve u redu, ali nije. Vaša bolest traži da posvetite vreme sebi, da se osluškujete, da pratite kad ste umorni. Treba da razumete da stvari nikada neće biti kao pre, nećete moći sve, ali ćete moći neke druge stvari koje drugi, koji nisu prošli kroz vaše iskustvo, neće moći, jer to ne razumeju.

Ne znam koliko vas posao iscrpljuje i da li na funkciji menadžera možete uopšte da priuštite sebi vremena za predah tokom radnog dana, za ručak, da se protegnete, odmorite i meditirate. S obzirom na sve stvari koje ste naveli, i školovanje, i hobije, i vašu vezu koja se završila, ne znam da li ste uopšte našli vremena da razmislite o svemu što vam se dogodilo.

Poznato je da postoji jasna veza između depresije i smanjenja efikasnosti imunog sistema. Može i to da bude razlog vašeg stalnog obolevanja. Posavetujte se s psihijatrom, neka vas ispitaju na depresiju. Sada svi rade i onlajn, pa ukoliko u vašem gradu postoje predrasude prema psihijatrima, pronađite nekog iz drugog grada. Važno je da pronađete nekog kome verujete. Pišite mi na imejl, mogu vam ga preporučiti i ja

Sve u svemu, niste izgubljeni, moguće je da samo niste prihvatili sebe s tim ograničenjima. I ne, ne možete baš sve samo ako dovoljno jako želite. Vi ste sada osoba koja treba da podvuče crtu, malo se odmori i postavi pitanje „šta ja u stvari želim i šta mogu”.

Sjajno je što ste uspešni u poslu, ali me raduje i što razumete da posao nije sve u životu. Kad naučite da se pazite i negujete i dajete sebi baš ono što vam treba, biće vam lakše i da odredite budući pravi kurs/edukaciju, te polako obnovite svoja prijateljstva i pronađete partnera, koji će razumeti šta ste prošli. Nećete verovati koliko je tih koji pobegnu čim čuju da se njihov partner razboleo, ali to govori samo o njihovom kapacitetu da se nose s frustracijom. Mnogi i ostanu, njima se upravo dopada da ste prošlli kroz to i niste se slomili.

Možda vam vaša patnja pomogne da bolje razumete i patnju drugih ljudi. Sada je vreme da ponovo redefinišete sebe. Uzmite papir i olovku – i polako pišite šta vam je bolest donela, a šta oduzela. Onda napišite – koliko su vam te stvari zaista važne. Zatim – šta u stvari želite i odgovor na pitanje „ko sam sad ja”.

Posle teškog rada na sebi, jer to nisu laka pitanja, ukoliko vam je porodica podržavajuća, pobegnite i kod njih na nekoliko dana – uživajte malo tamo gde niste menadžerka, gde vas maze i paze i kuvaju vam supice. Ako nemate podržavajuću porodicu, to sve uradite sami i zadajte sebi zadatak da za dve godine to imate u svojoj porodici. Pa polako smišljajte i radite na tome.

Možda čuvate neke stare brojeve L&Z. Isecite slike koje izražavaju vaše želje i nalepite ih pored kreveta. Neverovatna je snaga vizualizacije i njen uticaj na naše ponašanje. Veoma mi se dopala knjiga dr Tare Svort Izvor.

Samo napred, uz sva ograničenja, u neki drugi, verujem bolji, život. Nismo svi po kalupu, vi ste jednostavno drugačiji!

Pročitajte i… Iz ličnog ugla – Kako izgleda život s melanomom

Rachel Claire via Pexels; privatna arhiva