Poziv u pomoć: TV DADILJA

by | decembar 6, 2010

Dajte mi dobro dete, pa da vam pokažem kako sam dobar roditelj, rekao je u svom stilu Dušan Radović. Istina je da je svakom roditelju u nekom trenutku potrebna pomoć.

Engleskinja Džo Frost je dadilja već 21 godinu, a trenutno svoje iskustvo deli sa TV auditorijumom putem serijala Ekstremni vodič za roditelje sa Džo Frost koji se emituje na kanalu TLC. U serijalu ona upoznaje brojne porodice kojima očajnički treba njena pomoć i u svom prepoznatljivom stilu pokušava da dopre do suštine njihovih problema.

Šta smatrate najproblematičnijim u vaspitanju dece danas?
Džo Frost: Ne bih mogla da izdvojim nešto kao najveći problem. Smatram da je najvažnija stvar da razgovaramo sa svojom decom – da pokušamo da premostimo jaz koji često postoji u komunikaciji i da ih bolje razumemo. Danas su roditelji suočeni sa brojnim izazovima, što je i prikazano u Ekstremnom vodiču za roditelje. Veoma je važno i da shvatimo da je potrebno da radimo na sebi, jer samo tako ćemo moći da bolje vaspitamo svoju decu.

Koji su najčešći problemi zbog kojih roditelji traže pomoć?
Dž. F.: Najveći izazov roditelja koji su tek dobili bebu jeste prilagođavanje novom načinu života sa novorođenčetom. Zatim se javlja problem kako ih disciplinovati i naučiti da poštuju određeni režim spavanja, a istovremeno im dati slobodu da istražuju. Kada su u pitanju deca od osam do 11 godina, najvažnija je komunikacija. Potrebno je početi polako im pružati više slobode, ali im istovremeno objasniti i značaj postojanja određenih pravila koja moraju da poštuju. U predtinejdžerskom dobu često je potrebno da, sedimo s njima i radimo domaće zadatake, što može biti iscrpljujuće. A kada su u pitanju tinejdžeri, najvažnije je da naučimo kako da sa njima razgovaramo o seksu, obrazovanju, drogama, alkoholu, video igricama, njihovoj bezbednosti. U ovom uzrastu najvažnije je da se trudimo da im usadimo osećaj odgovornosti.

Kako dajete roditeljima svoje vaspitne sugestije i kako pratite napredak i promene? Kako reaguju deca kada shvate da roditelji njihovo ponašanje doživljavaju kao problem i traže pomoć?
Dž. F.: Odlično pitanje. Najvažnija stvar je da cela porodica shvati da postoje problemi koji se moraju rešiti. Cilj je da dete shvati šta se od njega očekuje i kroz šta će proći na putu do promene. Te promene pre svega podrazumevaju zdravu komunikaciju svih članova porodice. Uvek primetimo kako raspoloženje članova porodice počinje polako da se menja – inspirisani su, ohrabreni, a tada počinju i druge promene. Neke su dramatične, a neke se dešavaju polako, iz dana u dan. Predivna je stvar biti deo svega toga – kada vidite kako se ljudima polako pale „sijalice“ i kada počinju da zaista razgovaraju i rade na poboljšanju odnosa.

Da li je teže rehabilitovati roditelje ili decu?
Dž. F.: Opet bih ponovila – bitno je prići porodici kao celini. Pokušavamo da otkrijemo gde je „napukla“ zajednica i onda radimo na tome. To nije jednostavno i promene se ne dešavaju preko noći, ali bitno je da svi članovi porodice shvate zašto su važne.

Da li su u emisijama predstavljeni realni problemi na realan način i koliko je uopšte moguće intervenisati u takvim okolnostima koje nisu prirodne (snimanje, ekipa koja snima i sl.) ili bi serijal zapravo trebalo da shvatimo kao edukativnu situaciju, više nego kao realnu?
Dž. F.: Ja svoj posao ne uzimam olako. Vrlo sam temeljna. Srećna sam što sam u prilici da roditeljima pomognem i uputim ih u stvari koje ih zanimaju i pomognem celoj porodici. Ova emisija je 100 odsto autentična. Imam ekipu snimatelja koja me prati u radu sa porodicama. U pitanju je vrlo pouzdana ekipa koja ima veoma mnogo iskustva. Porodicama prilazim pažljivo, deca i roditelji osećaju da mogu da mi veruju. Veoma je bitno kako će snimljeni materijal na kraju biti montiran – a ja u potpunosti kontrolišem taj deo. Rekla bih da je serija veoma dobro prihvaćena i da ljudi smatraju da svoj posao radim dobronamerno i pažljivo i da zaista pomažem porodicama koje tu pomoć zatraže. Dobijam puno pisama podrške, ljudi me zaustavljaju na ulici da popričamo i svi su veoma prijateljski raspoloženi.

Da li i koliko roditelj treba da se oslanja na školu i druge vaspitne ustanove ili sve mora sam?
Dž. F.: Na dečije vaspitanje utiče puno ljudi koji prolaze kroz njihov život. Roditelji su taj centralni „glas“, a veoma važni su naravno učitelji u školama. Potrebno je da svi radimo zajedno u interesu deteta. Veoma je bitno da učiteljima, nastavnicima i profesorima bude omogućeno da imaju više kontrole u školama, posebno kada su suočeni sa problematičnom decom. Roditelji moraju da nauče kako da disciplinuju svoju decu i nauče ih društveno prihvatljivom ponašanju.

Kada roditelj treba da shvati da mu je potrebna pomoć i da je problem otišao predaleko?
Dž. F.: U većini slučajeva videćete da roditelji shvate da postoji problem u trenutku kada on počne da utiče ne samo na njih, već na celu porodicu. Obično kada uoče da imaju problem pokušaju da primene određeno rešenje, a kada u tome ne uspeju, često gurnu problem pod tepih, nadajući se da će nestati. Ali on neće nestati sam od sebe. Stvar treba preneti na viši nivo. Širom sveta potrebno je da vlade zemalja ulažu u edukativne programe za roditelje kako bi oni mogli da se snađu kada naiđu na probleme i kako bi ih lakše rešavali.

Šta je veće zlo – zapostavljeno ili razmaženo dete?
Dž. F.: Mislim da je to svakako dete koje je zapostavljeno. Mi odlazimo u domove i susrećemo se sa porodicama u kojima je došlo do zapostavljanja zbog detetovog neprimerenog ponašanja kome nije pristupano na pravi način. To je ozbiljan problem i tome pristupamo veoma pažljivo.

Koje su to stvari koje roditelji nikada ne treba da rade u slučaju razvoda?
Dž. F.: Razvod je vrlo neprijatna i konfuzna stvar za dete. Roditelji koji se razvode pre svega moraju da se ponašaju kao odrasli ljudi. Potrebno je da pomoć i emotivnu podršku traže od prijatelja i drugih odraslih članova svoje porodice, a da svoju decu ne opterećuju tim problemom. Bitno je da, koliko je moguće, dete zadrži određenu rutinu u dnevnom životu. Roditelji nikada ne bi trebalo da pred decom iskazuju svoj bes prema bivšem partneru kako se dete ne bi našlo u procepu. Veoma je bitno deci objasniti da rastanak roditelja nije njihova krivica i da i pored toga što više neće biti zajedno, roditelji ostaju maksimalno posvećeni detetu. Važno je slušati dete, pustiti ga da postavlja pitanja i odgovarati na njih. Ne postoje pravila, ali ljudi treba da pokušaju da kroz ovu neprijatnu situaciju prođu dostojanstveno, zbog deteta čija dobrobit mora biti u prvom planu.

Da li treba da pustimo dete da igra kompjuterske igrice?
Dž. F.: Sve to mora biti dozirano. Ako počnemo da tehnologiju 21. veka doživljavamo kao dadilju i zapostavimo stvarnu društvenu interakciju i interakciju u okviru porodice, počinju da se javljaju problemi koje viđamo u Ektremnom vodiču za roditelje. Jedna od epizoda pokazuje dečaka koji je užasno srećan kada je za kompjuterom, ali samo zato što porodica nije nudila nikakve druge aktivnosti. Video i kompjuterske igrice mogu biti zabavne, i to je u redu ako ih deci dajemo dozirano. Veliki problem predstavljaju nasilne igrice kojih je sve više i koje mogu imati pogubne efekte. Dakle, smatram da roditelji treba da kontrolišu koliko dete provodi vremena za kompjuterom igrajući ove igrice, a osim toga, potrebno je da roditelji budu upućeni i donekle usmere decu u odabiru.

Tagovi: