Dan posle ponedeljka

by | oktobar 15, 2013
Foto: Mladen Sekulić

Foto: Mladen Sekulić

Mislim, uvek su me nervirali oni što kasne na posao. Ali ’ajde što kasne nego što još i prosipaju priče – sve i jedan je imao susret treće vrste, ili je sreo vanzemaljce ili je neka viša sila stala na put. A ako nije nečastiva sila onda bar elementarna nepogoda ili vazdušna opasnost – mora biti – jer ne bi se oni tek tako oglušili o radnu disciplinu… ali da ti ništa ne pričam, slatka moja.

Elem, bili nam sinoć neki gosti, zaseli, nikad da odu, dok sam sklonila onaj lom, eto ti pola jedan. Nije ni čudo što sam se jedva probudila. Da hoće ovaj sat već jednom da se pomeri, da ne moram više po mraku da ustajem. Navila sam ga na vreme, ali on zvoni, a ja mislim – mora da je neka greška, napolju još nije ni svanulo. Pogledam, ono šest. Ok, mogu još pet minuta. Vratim se u krevet, otćulim još malo. Krenem opet da ustanem, pa mislim – rano je, neće za pet minuta svet propasti.

Već šest i deset. Neka te još dva minuta, kaže Vlada. Moram da perem kosu, kažem. Dva minuta, ubeđuje me. Dobro, ionako sam je prala juče, mogu još danas da izguram. Sad je već šest i dvadeset. Krajnje je vreme. Ako sad ne ustanem, zakasniću. Još dva minuta, tvrdi Vlada pazar. Možeš toliko da mi učiniš. Jeste, dva po dva, i ode… – mislim se. Al’ dobro, neka me još malo, ubrzaću se kasnije. I tu ti samo malo zažmurim, dve sekunde, majke mi.

Pogledam ponovo – kad ono petnaest do sedam. Dobro, nije još sve izgubljeno. Ako uspem za pola sata da spremim i sebe i Bebu – imam šanse da stignem do osam na posao.

Ok, budim Bebu. Ajde mila, idemo u školu. A štoooooooo, meni se spava…. I meni se spava, pa moram. Boli me grlo, žali se. Zini da vidim. Zeva. Nije ti ništa, ustaj.

Odem da zakuvam kafu, vratim se, ona opet zaspala. Nema mi druge, nego za noge pa vuci iz kreveta. Obučem je, kažem idi obuj patike. Ne znam gde su mi, kaže. Tamo gde si ih ostavila. Ostavila sam ih tu i sad ih nema. Aha. Sigurno su nekom trebale tvoje patike.

Pet do sedam. Jesi li spremila knjige za školu? Jesam. Sve? Jesam. A jesi izvadila one od juče iz ranca? Nisam. Još nisi obuvena…? Pa nema mi patika. Obuj te. Ali mama, te su za fizičko. Pa dobro, nemaš danas fizičko. Ali mama, učiteljica je rekla da su te patike samo za fizičkooooo… (Inače, kad si prvi osnovne – učiteljica je zakon.)

Sedam i dva minuta. Jesi gotova…? Nisam. Šta je sad…? Boli me srce. Molim? Kako srce? Boli me, mama, stvarno. Gde te boli…? Tu. (Kod sedmogodišnjaka je srce po pravilu – na desnoj strani, i to ispod rebara, a ponekad i na leđima…) Aha. Pa kako te boli? Pa ovako, kad kuca, tik tak, tik tak. I kad pipnem. Pa ti onda nemoj da pipaš.

Sedam i deset. Gde mi je saobraćajna? Dao sam ti. Nisi. Jesam. Nisi…! Možda je ostala u kolima. (Da li i odgovori sa možda donose bodove?) Mama…? Molim…?! Nisi me počešljala. Nisam. Dođi. Aaaaaaj, mama, čupaš me. Ne čupam. Čupaaaaš…! Gde su ti šnalice? Nema. Kako nema? Juče je bilo bar deset. Znaš li ti gde su šnalice, pitam Vladu. Zašto ja, meni šnalice ne trebaju. A gumice…? Pronađite mi dve gumice, ljudi, moram da izađem za minut. Ima samo ove za tegle. Ne mogu te za tegle, te čupaju.

Sedam i sedamnaest. Daj te za tegle, nema nam druge. Mamaaaaaa…! Čupaaaaaaaaš…! Vlado, je l’ možeš bar da pozoveš lift, šta si se tu ukipio…? Šta me gledaš…?! Kasnim, čoveče!!! Pa kaži da ti je pukla guma. Je l’…? Ja sam žena s najviše puknutih guma ikada. Meni guma puca u proseku, jednom u dve nedelje.

I auspuh mi otpada skoro svakog prvog utorka u mesecu. Da ne pominjem to koliko se često zaglavljujem u liftu, dovoljno da pomislim da ta naprava ima nešto lično protiv mene. Štikle zaglavljujem u odvode, k’o da sve s šahta na šaht idem. Komšijski psi me napadaju kad im se ćefne, penzioneri presreću, deca gađaju svim i svačim, s grane pada baš na mene i što nikada padalo nije.

Imam jedan oblak, inače, koji me stalno prati, pa malo malo salije kofu vode odozgore, te se moram vraćati kući da se presvučem. Kad je kod njih u kancelariji sunce, kod mene kiša iz neba i zemlje. I majka priroda se urotila protiv mene. A vozači što vole da me isprskaju, pa to je čudo jedno. Iskoristila sam sve i jedan valjan razlog da se opravdam zbog kašnjenja na posao, tako da bolje pali taj auto, inače…

Neće. Šta neće? Neće da upali. Stvarno, ili…? Pa vidiš da neće, zar bi’ te lag’o. Pomeri se, daj meni da probam. Ja ću da verglam, ti piši poruku. Kome? Branislavi. Šta da napišem? Da nam se auto pokvario…? Ne.
Napiši lepo – oteli me vanzemaljci.

Tagovi: