E baš volem Novu godinu…!

by | decembar 23, 2014

Volim Novu godinu.

Zbog onog lelujavog tancanja, starog kadrila iz muzičke kutije, zaboravljene melodije detinjstva. Starog tavana i drvenih basamaka. Mraza u prozoru. Zbog sanki koje još nismo izneli iz podruma. Crvenog pliša, belih klizaljki i snega koji nikako da padne.

Zbog radnji koje odjednom preplave ukrasi. Zbog komšija koje se takmiče čija će jelka biti veća, lepša, nakićenija.. Zbog prijatelja koje nisam videla godinama. Zbog Bate koji će doći iz Londona samo da bi proveo tu noć sa svojima. Zbog ukrasnog papira, girlandi, mašni na poklonima. Zbog vatrometa. Kuvanog vina. Cimeta i karanfilića. Kiflica s kokosom. Vanilica s domaćim pekmezom od šlljiva. Zbog Unicefovih čestitki. Šarenih kupastih kapa s vatom na obodima koje smo nekada pravili na časovima likovnog. Mandarina. Zbog prsluka s pahuljama koje su nam bake plele. Zbog rukavica s jednim prstom. Zbog kićanki na fijakeru. Zbog bele brade i crvenog nosa. Zbog odluka koje donosim nasumice. Zbog okićenih ulica. Muzike koja se čuje odozgo, iz potkrovlja.

Volim Novu godinu jer razoružava i najveće cinike. Jer učini da svi pomalo skrenemo, podetinjimo, vratimo se par godina unazad, u vreme kada smo s nestrpljenjem čekali da sat otkuca ponoć. Vraća nas u neke bezbrižnije dane, među borove šišarke i svetiljke koje trepere. Slike s Polaroida. Novogodišnji program. Kič. Šund. Šljokice. Nervozu. Pečenje u rerni. Tortu s orasima. Ruske kape i čupavce. Napetost koja preti da eskalira. Novogodišnje pripreme. Probe kod šnajderke. Frizuru zakazanu mesec dana unapred. Srebrni lak na noktima. Lak za kosu. Puuuno laka za kosu. Svilene mašne. Veštačke trepavice. Štikle koje prkose gravitaciji. Šampanjac. Stres. Ogovaranje. I još ogovaranja.

Jesi li zvao kuću? Kako su deca…? Šta rade…? Mama, čuješ li me…? Ček’ da izađem na terasu… Mama… isključi rernu pre nego zaspiš. Ako se ne javim u ponoć, ne brini, veze su ionako preopterećene. Sve je u redu. Ne, neće se napiti, obećao mi je. Poljubi tatu. I ja tebe… Pa ne moraš baš prvi da se unezveriš, sačekaj bar predjelo, nema ni sat kako smo stigli. Šta će svet reći…? I samo da znaš, večeras ja vozim. Šta gospoda piju? Hvala, gospodin neće ništa… Znala sam da će mi presesti. Deset…Devet…Osam… Eeee, dabogda ti meni bio bolji dogodine…

Nema veze. Svejedno volim Novu godinu. Zbog maminog Rosenthal servisa koji se iznosi samo u posebnim prilikama. Zbog tatine leptir mašne i Čajkovskog. Zbog hrskave korice londonskih štangli i pite s višnjama. Zbog gužve u radnjama. Novogodišnjeg vašara. Šećerne vune. Pečenog kestenja. Histeričnih prodavačica. Novogodišnjih rasprodaja. Tri po ceni jednog. Pedeset posto popusta. Zbog novogodišnjih odluka. Labudovog jezera. Bonusa. Datih obećanja. Prekršenih obećanja. Vatrometa. Big Bena, Sidnejske opere i Bečkih dečaka. …Sedam… Šest… Pet…

Volim Novu godinu. Zbog poljubaca u ponoć. Zbog smeha koji se skotrlja niz ulicu u sitne sate. Zbog konfeta koje ću nedeljama skupljati po ćoškovima. Zbog studeni, ledenica podno krova, grudve koja te strefi kad se najmanje nadaš… Četiri… Tri… Dva… Jedan… Uđite, Pjotre Iliču, baš smo vas malopre pominjali.

Pišite Dudi na [email protected]!

Tagovi: