Meni trebaju dela, a ne reči

by | septembar 8, 2014
Foto: Aleksandra Ostojić, www.linea.bz

Foto: Aleksandra Ostojić, www.linea.bz

Dobra stvar kad pređeš 40 je što više niko ne može da ti prodaje muda za bubrege. Vremena je sve manje. Pesak sitno curi niz usko grlo. Čula su dobro izoštrena, senzori sve osetljiviji, a filter uzan taman toliko da kroz njega može da prođe samo dragi kamenčić. Radilo se na tome, a sad je vreme da stečeno znanje primenim u praksi.

To ne znači da sam se izopštila iz sveta i zatvorila u bisernu školjku. Naprotiv! Šansu da izađu na teren dajem svima koji mi se učine vrednim. Puštam ih da odigraju par pasova, čisto da vidim možemo li uhvatiti korak za ples u dvoje.

Samo, jedno treba imati u vidu. A to je da sam tehnike odbrane dovela do savršenstva i ne pada mi na pamet da sebe, svoje vreme i energiju trošim zalud. Ne želim sebi život dodatno da skraćujem traćeći ga na ništavne likove.

Kako godine prolaze, sve manje obraćam pažnju na to šta mi muškarac priča. Jer praznih sam se priča ja naslušala. Silnih komplimenata, laskavih reči, dobrih namera i slatkih obećanja za tri života.

U međuvremenu, naučila sam i da komplimente zdušno, uz zahvalnost prihvatim, a ne da ih ignorišem, negiram i pokopavam, kao da ih nisam vredna. Baš zato što jesam i što sam toga svesna, namerama i obećanjima dajem kratak rok. Kao i sva kvarljiva roba, ukoliko se ne potroši u određenom periodu, treba je se bez razmišljanja otarasiti, da ne bi prouzrokovala zdravstvene probleme, a time i ozbiljnije posledice po naše biće.

Shodno ovom mom životnom nahođenju, letos sam jednog, naizgled (a tek što izgled zna da prevari!) finog gospodina pustila u svoj kazneni prostor. Dopustila mu da me obasipa laskavim komplimentima i zavodi slatkorečivošću. Jer i ja sam samo žena, mada izgledam k’o Boginja! 😉 Više volim pijanstvo od ljubavi nego od vina.

I sve je lepo teklo u našoj komunikaciji (mojih godina, razveden, čista emotivna situacija, realizovan, faculentan), dok nismo došli u prvu situaciju da nameru treba da sprovede u delo. I to svoju! Što je najgore, vrlo sitnu, da zajedno popijemo kafu, dok je u Beogradu, pošto ne živi ovde.

Ali umesto da mu odmah kažem da lako detektujem čak i pokušaj emotivne manipulacije, u vidu push&pull taktike (povuci, potegni iliti pružiš mi lizalicu pa onda izmakneš ruku), u našoj konverzaciji pretočeno u ’’…dolazim u Beograd…ipak, ne dolazim…imam vremena za kafu…nažalost, neću uspeti da se organizujem… hajde za pola sata… ostavimo to za sledeći put…’’, dala sam mu još jednu šansu.

Jer uvek postoji mogućnost da se čovek uplaši, oseti nesigurnim i iz straha da neće dati najbolje od sebe, povuče. Rekoh sebi, postupila sam ljudski, dobrodušno i saosećajno, baš zato što znam šta je strah i šta sam sve u životu zbog njega propustila.

Ignorišući činjenicu da je jedini pravi odgovor, najkraći odgovor (S kim spavaš? Sam!). Sve drugo, potpitanja, češkanja, kašljucanja i zamuckivanja predstavljaju puku kupovinu vremena do osmišljavanja sledećeg koraka u procesu emotivne manipulacije. Čista pasivna agresija.

Iako od maglovitih obećanja, više volim ispunjenje, čak i u vidu pljuska iz vedra neba, pustila sam ga da zaigra prvu četvrtinu. Pošto znam da me prvi utisak retko vara, zaigrala sam oprezno, u punoj ratnoj spremi, sa uključenim dodatnim radarima za precizno detektovanje prevaranata.

To što se u dometu mog interesovanja zadržao cele dve nedelje dok se nije u potpunosti razotkrio kao običan, blazirani prevarant, može da zahvali samo mojoj prijateljici Cici, koja je njegovo, meni vrlo sumnjivo, ponašanje opravdavala sindromom plašljivog, nesigurnog dečaka (’’..jaooj, pa nemoj da si tako oštra, znaš, tako mi nesigurni, pravimo svakojake gluposti, daj mu šansu…’’), sve iz velike želje da bar jedna od nas doživi letnju romansu u punom sjaju.

Al’, avaj! Već dugo, pažnju mi skreću samo dela koja muškarac čini. Kad ono što uradi zazveči dobrim tonalitetom u mojoj glavi, kao kolateralna šteta mogu da prođu razne gluposti koje izvali. Gotovo, neopaženo. Kad dela govore, sve drugo postaje manje važno. Jer i ja sam samo žena, praštam.

Sa druge strane, primanje na maštarije i slatkorečivost sklona je devojčicama. Rekla bih da je to jedan od ubedljivijih razloga zašto stariji muškarci ulaze u veze sa mladim devojkama – jer njima mogu da prodaju prazne reči, obećanja, maštarije i nedostižne snove i da im one i dalje slepo veruju.

Kod nas odraslih žena to ne prolazi. Mi baratamo samo delima, a ne namerama i praznim rečima na papiru. Njih ostavljamo iza sebe, kao vonj lošeg parfema koji zahvatimo u prolazu ulicom. Stresem glavom, zapušim nos na kratko i prođem. Posle pola koraka, više se i ne sećam, kao da ničeg ni bilo nije.

Deca maštaju, odrasli reči sprovode u dela. To je ono što razlikuje zrelog muškarca od nedoraslog deteta.

Jedno su reči, a dela nešto sasvim drugo. Pohvalno je da ti ovo prvo odlično ide od ruke ali postaje gadno kad zapinje kod realizacije. Bez obzira koliko elokventan bio, tvoje reči do mene ne dopiru dok me ne suočiš sa sprovedenim delima.

Jer ljude procenjujem prema njihovim delima, a ne rečima. Dela otklanjaju sve sumnje, nedoumice i oklevanja. Što bi rek’o Kuba Guding Džunior u filmu Džeri MekGvajer – Show Me The Money!

Žana Korolija, vlasnica agencije za odnose s javnošću CORE Relations Pratite Žanu na Facebooku i Twitteru ili potražite aplikaciju „Žanin ugao“ na Windows Storeu.

Tagovi: