Princeza na kesi graška

by | april 15, 2014
Foto: Mladen Sekulić

Foto: Mladen Sekulić

Sedeli smo i gledali film. Tipičan američki film u kome tipična američka porodica sedi za stolom i večera. Otac sipa grašak i predaje činiju majci. Majka sipa grašak sebi i deci. Otac sklapa ruke i saginje glavu. Za njim i majka i deca. Da se pomolimo, kaže. Šta oni rade, pita me Beba. Mole se, kažem. Ali zašto, nisu u crkvi? Nisu. Mole se iz zahvalnosti. Zahvaljuju se na hrani koju imaju na trpezi. Šta je to trpeza? – pita Beba. Trpeza je sto – odgovaram strpljivo. Sto s hranom. Beba ćuti. Ona činija ponovo ide u krug. Zahvaljuju se na grašku…? Ali, grašak je fuuuuuuuuj. – reče Beba i namršti se.

Grašak je fuj…? A otkad je to grašak fuj, pomislim. Ja te nisam tome naučila. U našoj kući grašak nikada nije bio fuj. Nijedna hrana nije bila fuj. I ne sme da bude. Nikada. Znaš li koliko dece u Etiopiji umire od gladi, svakodnevno? Slutim da ne zna šta je Etiopija. Naravno da ne zna. Beba je dete. Samo dete. Ne dete kakvo sam bila ja, ti, mi. Moje je dete dete koje ne zna za nemam, ne može, drugi put… I zbog toga je nezahvalna. Jeste, nezahvalna je. Princeza na zrnu graška. Može biti moja stotinu puta – ali, ponavljam – nezahvalna je. Ne samo ona, već cela armija neke nove razmažene dece.

Mi nismo imali sve što poželimo. Jedne sam starke nosila dok se nisu raspale. Jedne leviske dok nisu progledale na džepovima. I morala sam dobro da se potrudim da ih dobijem. Ali barem sam znala šta znači želeti. Stvarno nešto želeti. Ne samo tako, pomalo, želuckati, već biti spreman da gineš za nešto.

Šta smo to napravili, upitala sam Vladu. Kakvu to decu imamo? Ništa ne cene, ništa im nije drago, sve je od danas do sutra..? Preteruješ, smiruje me muž. Dramim, je l’da…? Pa, da, dramiš, pomalo. Je li…?

A kaži mi, molim te, koliko si meseci svojevremeno morao da obigravaš oko ćaleta da ti kupi pravu košarkašku loptu? Vlada se zamisli. Celo polugođe, reče na kraju. Polugođe i dva raspusta. Eto. A da li postoji stvar na svetu koju je Beba poželela a da je nije dobila u roku od nedelju dana? (Ovde ne računam pravog kengura kog si joj obećao pre dve godine.)

Barbika? Može. Još jedna Barbika? Može i to. Bratz lutka, ova lutka, ona lutka… Kupovali smo kako smo stizali i gde su na kraju završile sve do jedne? Ispod kreveta. Sa svakom se poigrala pet minuta. Koja je najdraža? Sve? Malo morgen. Nijedna nije draga. U tome je stvar. Da je imala jednu, volela bi je najviše na svetu. Kad ima dvadeset – sve joj je jedno. I kakvo to dete nema najdražu igračku…?!

Dramiš, rekla je Gaga. Nije samo ona takva. Svi su sad takvi. Šta bi tek rekla da vidiš Mrvicu? Petnaest pari patika ima. Petnaest pari. I nije joj dosta. Hoće i šesnaeste. Najdraže. Ako joj ne kupimo, najgori smo na svetu. Mogla sam auto da kupim od para koje sam dala na njene patike.

Pa je li to u redu, pitam se. Nije, znam da nije. Ali ne mogu da ispravljam krive Drine. Gago, prekinem je – ne traži niko od nas da ispravljamo krive Drine, ali nečemu moramo naučiti tu decu. Kako će tako kroz život? Kako žive oni koji sve uzimaju zdravo za gotovo. Kako? Lepo – reče Gaga. Eto kako. A ti se okani ćorava posla i pusti dete na miru.

Doći će sve to na svoje, samo polako. Uostalom, kakav joj pa ti primer daješ? Ja? Jeste, ti. Pričaš mi priču o starkama i petstokecu, a kukaš po ceo dan. Ako si ti nezahvalna, zašto očekuješ da ti dete bude drugačije? Kada si poslednji put pomislila kako je dobro što si zdrava? Kako je dobro što imaš posao, ruke, noge. Što ne živiš u šatoru ni na minus pedeset. Što je mir, helou, ponavljam – mir, tu gde živiš. Što odvrneš slavinu i voda poteče. Pritisneš dugme i sijalica svetli. Muzika svira. Rerna peče. Imaš struje, heeeej. I ne moraš da čuvaš stoku ili oreš da bi se prehranila.

Pogledaj se. Pogledaj oko sebe. Tvoj život je na dugme. Na dvadeset, trideset malih dugmića. To čak više nije ni dugme, oprosti, sve je na ’’tač’’. I sve je tu, na dohvat ruke i ti prva sve uzimaš zdravo za gotovo, a onda se pitaš zbog čega tvoje rođeno dete gura sve one lutke pod krevet…? Zahvali na onome što imaš. Prestani da misliš na ono čega nema. I bićeš ok. To ti je čitava mudrost. I ne filozofiraj previše. Ako misliš da budeš srećna, moraš da spustiš loptu.

Čučim pored frižidera. Lopta je sasvim nisko. U rukama mi je kesa smrznutog graška. Hvala, kažem. Rekla si nešto, pita me Vlada? Jesam. Mama, je l’ ti to pričaš s graškom? Pričam, dušo. Imaš li i ti nešto da mu kažeš?

Pišite Dudi na [email protected]!

Tagovi: