DUDA ALAPAČA: Jedna je majka…

by | januar 22, 2010
Lepo mi je počela godina, nema šta. Prvo je Vlada pao na ledu i iščašio nogu, a onda je njegova mila majka došla svom ranjenom prvencu u posetu! Poludeću ako ostane još jedan jedini dan!“, pištala sam u mobilni, šćućurena u kupatilu.

„Zamisli, molim te, celu noć mu je stavljala rendani krompir na noge i privijala kupus. A onda je celu kuću dezinfikovala alkoholom, jer znaš koliko se ona plaši virusa! Sve mi se oseća na asepsol i domestos, a ona samo ide i briše li briše… Užas jedan!“ „Otići će“, rekla je Gaga sućutljivo. „Kad…? Došla je na dva dana, pa onda samo do Božića, pa do Bogojavljenja, ostaće ta do Đurđevdana, kako je krenulo! Videla sam joj kofer, samo što kupaći nije spakovala. Ta je emigrirala kod nas, kad ti kažem!“

Duda alapaca

Sedele smo za trpezarijskim stolom i ćutke prebirale po tanjirima, svaka duboko zagledana u svoju krmenadlu. Nisam navikla da ćutim za stolom, Vlada i ja uvek nešto brbljamo, onako usput, Beba čavrlja u svako doba, a vidi sad – sedim sa svekrvom i ne progovaram. Bože sačuvaj, k’o da smo na zadušnicama. Samo poneko zvec viljuškom i to je to. U početku sam pokušala da je navedem na razgovor tako što bih je zamolila da mi doda hleb, so, bilo šta, ali od njenog ledenog „izvoli“ i supa u tanjiru mi se hladila. Stoga sam odustala od svakog daljeg kobajagi ćaskanja. Kad se jede, ne
priča se!

Brifing iz kupatila
Sedela sam tako i muljala parčetom hleba po prilogu. Vlada, otkako se iščašio, ne ruča u trpezariji. Lekar mu je strogo naredio da miruje, a on je to bukvalno shvatio pa pustio pelcer na kauču. A ja moram da sedim s njom za istim stolom. Tišina je bila toliko jeziva da sam mogla da čujem kako joj proteza klepeće između dva zalogaja. „Je l’ ima još malo salate?“, doviknu Vlada sa kauča. Samo što se uhvatih činije, a ona skoči. „Neka, ja ću“, reče i ote mi onu salatu iz ruku.
Dođi da te mamica nahrani, počeh da joj se kreveljim iza leđa. „Samo još fali da mu stavi portiklicu, pa da mu ispasira mesence“, rekoh Gagi sa svog redovnog brifinga iz kupatila. „Da, da, i da ga digne da podrigne“, dočeka Gaga spremno. Grozni su. Ona sa svojom debilnom brigom, i on kome sve to beskrajno prija. Ona mu maže nogu, masira ga, menja zavoje, privija obloge. Ona mu donosi novine, namešta jastuke… Uveče, kad se ja pravim da spavam, oni u dnevnoj sobi dugo, dugo pričaju. Ona se priseća kako je njen sinčić bio lep dečačić, pametan, poslušan, vaspitan… a meni se ovamo želudac okreće. Zamislim ga u špilhoznama i belim dokolenicama, i dođe mi da bacim peglu, majke mi. A oni sve tako tepaju jedno drugom, ona njemu sine, a on njoj majko… „Ajde, de“, reče Gaga, „jedna je majka“.

Bez deminutiva!
Pola tri. Ležim u krevetu, bez realnih šansi da zaspim. Moja svekrva hrče pored mene sve u šesnaest. Riba li riba, strašno. Ništa joj ne smeta, ni televizor, ni papilotne, ni Beba koja je u neko doba noći prešla kod nas u krevet. Kakav crnjak, pomislih. Ja i njegova mama, zajedno, delimo postelju. Možda i nije tako loša, pomislim dok je slušam kako testeriše. Možda ga samo voli, isto kao što ja volim svoje dete. Možda nam ne želi loše… ali tako je naporna. Zašto ne može da bude kao moja majka? Zašto kod nje uvek sve mora da bude na note? Zašto mora da spava u toj odvratnoj spavaćici na cvetiće? I, da li to što je i meni kupila istu takvu znači da me voli? Ne… Ne može da me voli. Da me voli, već bi bila u svom krevetu, u svojoj kući. Da me voli, ne bi se stalno trudila da mi stavi do znanja da ovo ili ono nije u redu. Pazi, molim te, nogica broj četrdeset pet?! Ne podnosim muškarce koji pričaju u deminutivu. Kako, molim te, da ga smatram muževnim, alfa mužjakom, vođom čopora i sve to kad njega bolucka stomačić, ili mu nešto smrducka, ili bi sokić ili tanjir supice ili mlekce…?

Kritike, saveti, pitanja, podpitanja…
Ne mogu da podnesem! Danima već iste priče… “On ti to voli ovako… Zašto to tako radiš? Kad sam ja bila kao ti, sve sam sama radila…” Ili kad počne da mi njuška po kući i prelazi po ćoškovima da vidi da l’ ima prašine…. (Naravno da ima!) Ili kad kaže da pošten svet spava u beloj posteljini, a ne ko mi u ovoj na Spajdermene… A najjače je kad nam nedeljom u sedam ujutro uleti u sobu i pita nas šta radimo… Šta radimo?! I kad joj odbrusim da spavamo, šta bi drugo, ona mi, sva važna kaže: “Pa dobro, nisam znala, nastavite da spavate”. Nastavi ti da spavaš, sad kad si mi probudila dete! “Gde su nestale one dobre svekrve?”, pitala sam Gagu sutradan. “Gde su te majke naših muževa koje su tu kad treba, koje su desna ruka nama ženama, pomoć i podrška, bakice koje uskaču u svako doba da pričuvaju decu, da opeglaju gomilu veša, manu krpom dok smo na poslu, skuvaju nešto, kao, eto, bilo mi dosadno, pa…” “Nema”, rekla je. “Moja nije došla da vidi unuke godinu dana. Nema se vremena, znaš, penzioneri su danas postali urbana kategorija.” “Pusti”, rekoh joj, “ti kukaš na tvoju zato što ti ne dolazi, a ja bih mojoj najradije tražila sudsku zabranu prilaska.” Previše mi se upliće, kapiraš! Od toga kojim praškom perem veš, zašto moje belo nije belo kao njeno belo, i zašto ne iskuvavam peškire na devedeset… Da ti ne pričam da sinoć nisam oka sklopila od njenog hrkanja…

Paaa-paaa…
“Vlado”, rekla sam mu, dok se Draga Majka muvala po kuhinji. “Vlado, hoće li ona već jednom kući? Svojoj kući!” “Pa, ne znam”, počešao se po glavi… “Nije mi ništa pominjala…” “Nije ti ništa pominjala a ti je nisi ni pitao, je l’ da? Tebi je baš lepo kad je ona tu. Ali meni nije. Već nedelju dana ne spavam k’o čovek, jer ona hrče, a ti si se ugnezdio na trosedu.
Već dve nedelje izlazim na terasu da zapalim cigaretu, jer njoj smeta dim, već tri nedelje nemam svoj život, Vlado. Učini nešto! Ako nećeš ti, moraću ja…” Sledećeg dana, stajala je na vratima s koferom u ruci. Pogled joj je čežnjivo zastao na sinu. “Pa, ništa onda, idem ja”, reče i krenu ka vratima. “Dudo, isprati mamu, mene boli noga.” S teškom mukom ustadoh s troseda. “Neka, ne treba, sama ću ja”, reče ona i pokri usta maramicom. Prehlada me počela tresti još od sinoć, dovoljno dugo da gospođa majka reši da spakuje kofere. “Mislim da imam temperaturicu”, rekoh. “I grlo me nešto grebe. Samo da nije ovaj grip…”, rekoh zabrinuto. ”Lezi, leči se”, reče ona brižno. “Popij neki čaj, nije to ništa.” Nije ništa kad sam ja u pitanju, a kad se njen sinčić nakašlje, to je smak sveta. “Dobro, bako, javite nam se, da znamo da ste lepo putovali”, rekoh. Ona zastade na vratima, pogleda Vladu, a oči joj se napuniše suzama. (Ne lažem, majke mi, samo što nije zaplakala!) “Bako”, ne mogoh da se suzdržim, “mislim da taksi čeka…” Ona krenu nespretno prema meni, pa ustuknu. “Da se ne ljubimo”, reče uzdržano. “Znaš, da mi ne pređe…” Da, da, bolje je tako… “Srećan put, bako”, mlatila sam Bebinom ručicom, “kaži baki pa-pa… Paaa-paaa…” Zatvorih vrata, još ne verujući da je otišla. Uhhhh….”Pomeri se tamo”, rekoh i ušuškah se kod Vlade. ”Ti se valjda ne bojiš da ti ne pređe…” “Ja ne”, reče Vlada, “ali pomeri se malo…, taj tvoj džemper… baš me grebucka…”

Tagovi: