Strah od čika zube

by | jun 19, 2012

V

eć nekoliko dana umnjak me opasno zeza, a ja nikako da se nakanim da odem. Sve danas ću, sutra ću. Nakljukam se onim tabletama protiv bolova, stisnem zube, malo me popusti i tako danima. Ne mogu da jedem, ne mogu da pijem, ne mogu ništa. Boli na hladno, slatko, ljuto, na sve.

– Zašto ne odeš kod zubara? – pita me Vlada.

– Nemam vremena – lažem.

U stvari – strah me je. Da, ja sam žena koja se uglavnom ničega ne plaši. U stanju sam da prođem sama mračnom ulicom u tri ujutro, da odgledam najgori horor i da ne trepnem, ne skačem na plafon kad vidim miša, bubu, pauka, ne padam u nesvest kad mi vade krv – ali kod zubara se zaledim. Jeste, imam paničan strah od zubara.

Danima već prolazim kroz pakao. Pri samoj pomisli na zubara, hvata me jeza i već vidim kako me vode, po jedan Hičkokov pomoćnik sa svake strane, kako me vežu za stolicu da ne pobegnem, kako mi kolena klecaju a dlanovi se znoje, a onda ono jako svetlo upereno direkt u oči, svašta zamišljam. Vidim instrumente, klešta, bušilicu, onda onaj karakteristični miris od kog se zaledim, brrrrrrr…

Najgore je što se moji zubi nekako čudno kvare. Nikada spolja, već nekako iznutra, odozdo, krene u korenu, i kad me zaboli, već bude kasno. Džaba pranje, četkanje, čišćenje koncem, ispiranje posle svakog obroka… I na sve to – strah od Čika Zube. Pokušala sam da budem racionalna, da odagnam strah. Bićeš krezava, govorila sam sama sebi. Ispašće ti svi zubi, ako tako nastaviš. Niko nije umro kod zubara. Niko nije umro? E pa onda ću ja biti prva.

Sve sam pokušala. I išla kod raznih zubara, kod starih, kod mladih, kod lepih, ružnih, iskusnih, po preporuci. I ništa. Uđem, sednem i nikako da otvorim usta. Kao da mi je šest godina. „Hajde, samo da pogledam“, nagovaraju me. Ako ćeš samo da pogledaš, šta će ti onda ta odrvratna stvar koja zuji? „Hajde, samo malo otvori usta…“ Jeste, pa da mi onda uvališ onu štipaljku od koje neću moći da ih zatvorim? (Čisto da znate, postoje i takve stvarčice, za pacijente koji ne „sarađuju“ i mislim da ih je lično Mengele smislio.) „Hajde, ja ću da počnem, a ti samo podigni ruku kad te zaboli i ja stajem, ok?“ Jest, kad bismo se lagali, znam ja to tvoje „stajem“. I tako se natežemo jedno pola sata i ja odem kući neobavljena posla. Kao, doći ću kad se smirim, kad prelomim. A prelomim obično tako što bol u jednom trenutku postane parališući, onaj od kojeg noću ne možeš da zaspiš, i kad ni najjači analgetici ne pomažu. E, tada završim kod nekog kasapina u dežurnoj ambulanti koji mi iščupa pola vilice, ne pitajući da li me boli.

– Grozna si! – rekla je Gaga. – Ponašaš se kao malo dete. I gore. Ne mogu da verujem, jedna mlada, obrazovana, emancipovana osoba – a ne sme da ode kod zubara. Bruka! Nemoj da te ko čuje… Imam ja jednog dobrog. Daće ti anesteziju, nećeš ništa osetiti. Zatvori oči, misli na nešto lepo, na svoje mesto iz snova, štagod. Ako te zujanje nervira, stavi sluške u uši, nećeš ništa ni čuti.

– A onaj odvratni miris – pitam?

– Ne znam – kaže Gaga. – Diši na usta, šta da ti kažem?

 – Lako je tebi da kažeš, ja sam ta kojoj će da rade u glavi…

– Dubravka – prekide me Gaga – prestani da se ponašaš kao derište! Ti nikada nisi zatvarala ta usta, pa nemoj ni sad!

Tagovi: