LJUBAVNA PRIČA: Njena tužna sudbina

by | decembar 7, 2009


Svetlana je bila lepa i izuzetno imućna. Uprkos ogromnoj razlici u imovnom stanju, bile smo veoma bliske. Svetlana je, neplanirano, ostala u drugom stanju i rodila je kćerku o kojoj smo zajedno brinule do trenutka kada je ona, nažalost, nastradala u saobraćajnoj nesreći. Na samrti me je zamolila da joj ispunim jedinu želju i saznam da li ju je ijedan od muškaraca, sa kojima je bila u vezi, iskreno voleo.

 

Svetlana i ja bile smo od detinjstva najbolje drugarice a to drugarstvo nastavilo se i u srednjoj školi. Potom je ona otišla da studira u Beograd a ja sam ostala u našem gradu. Ređe smo se viđale ali smo ostale dobre prijateljice.

 

Uselenje

Svetlana je bila veoma lepa i… veoma bogata. Bila je jedino dete svojih roditelja a ni sestre njenog oca ni braća njene majke nisu imali potomke pa ih je sve nasledila.
Uprkos ogromnoj razlici u imovnom stanju, bile smo veoma bliske. Živela sam mirnim, provincijalnim životom srednjoškolske profesorke, koji mi je potpuno odgovarao. Povremeno sam se upuštala u kratkotrajne i, uglavnom, beznačajne veze sa muškarcima koje mi nisu mnogo značili i, kada sad razmišljam o tome, sigurna sam da je to bilo obostrano.
Međutim, kao i sve mlade žene, čeznula sam da sretnem Gospodina Pravog, muškarca u koga bih se zaljubila i koji bi me beskrajno voleo. I bila sam bolno svesna činjenice da je doba prinčeva na belim konjima odavno prošlo…

Ipak, nije me zaobišlo ljubavno ludilo. Samo jednom sam se zaista zaljubila u mladića za koga mi se činilo da je „čovek mojih snova“ ali se kasnije ispostavilo da me je sve vreme varao. Zato sam prekinula tu vezu mada mi je bilo veoma teško. Posle mnogih noći provedenih u suzama zaklela sam se da se nikada više neću zaljubiti, da nikada više nijednom muškarcu neću pokloniti svoju ljubav. To nikako nije značilo da ću se potpuno lišiti muškog društva, flertovanja, zajedničkih izlazaka i svega što uz to ide, ali prave i iskrene ljubavi tu nije bilo.

 

Božiji dar

Svetlanin život se u tom pogledu potpuno razlikovao od mog. Upadala je iz veze u vezu, kretala se u najvišim krugovima, oko nje su obletali udvarači, i činilo mi se, bar po onome što mi je pričala, da se u tom vrtlogu ljubavi i strasti poprilično dobro snalazi.
Jednom prilikom primetila sam da je znatno mršavija i delovala mi je zabrinuto. Ona, koja je uvek bila vedra, puna optimizma i pozitivne energije, sada je izgledala slomljeno, lice joj je bilo bledo a pogled neusredsređen, kao da je muče teške misli.
– O čemu se radi, Svetlana? – upitala sam je.
Kao i uvek, prema meni je bila iskrena i, jasno i bez uvijanja, objasnila mi je razlog svog nemira.
– Trudna sam, Ljubice.
– Bože moj, zar je to razlog za toliku nervozu i zabrinutost? – uzviknula sam. – U čemu je nevolja? Otac deteta neće da se oženi tobom? Neće da prizna dete jer je već oženjen? Bilo kako bilo, ne smatram da je to nerešiv problem. Ko je srećni tata?
– Nije tako jednostavno, Ljubice! – uzdahnula je bledo se osmehnuvši. – Tata uopšte nije srećan, poginuo je pre mesec dana.
Uozbiljila sam se shvativši da je situacija u kojoj je moja najbolja prijateljica komplikovanija nego što sam mislila.
– Da li si ga volela? – upitala sam.
– Iskreno govoreći, više to ni sama ne znam! – odgovorila je slegnuvši ramenima.
– Čekaj, Svetlana! – zamolila sam je. – Čini mi se da je sada najvažnije sledeće: da li želiš ili ne želiš to dete. Od toga sve zavisi.
– Želim ga, Ljubice! – odgovorila je bez kolebanja. – Želim ga više od svega na svetu!
Po njenom licu videla sam da je iskrena. Uostalom, bile smo najbolje prijateljice i nikada nismo lagale jedna drugu.
– Imaću devojčicu – nastavila je. – Već sam joj dala ime. Zvaće se Božana jer će za mene biti pravi božji dar.
Znala sam da odgajanje deteta Svetlani neće predstavljati problem što se tiče finansija. Bila je lepa, mlada, obrazovana i veoma, veoma imućna. Stekli su se svi preduslovi da sama podiže dete i da kasnije izabere muškarca za koga će se udati. Nimalo nisam sumnjala u to da bi takva „lista čekanja“ bila podugačka.
Svetlana je prestala da radi, morala je da čuva trudnoću. Postala je preterano nervozna i provodila sam svaki vikend sa njom tešeći je i pomažući joj da prebrodi te teške trenutke.
Neprestano joj je bilo muka, povraćala je, malo je jela, nije podnosila ni vrućinu ni hladnoću… Brinula sam o njoj kao da mi je rođena sestra a ona je umela to da ceni.

Ponosne na „našu kćerkicu“

Teško se porodila. U jednom trenutku život joj je bio u opasnosti, ali se, na sreću, sve dobro završilo. Rodila je zdravu plavokosu devojčicu i to malo, nežno, bespomoćno biće od početka smo u šali nazivale „našom kćerkicom“.

Vratila sam se u svoj grad ali sam ostala u stalnoj vezi sa Svetlanom. Nas dve i njena devojčica zajedno smo provodile vikende, letovale smo i zimovale, a Božana se veoma vezala za mene, kao da je moja.
Od tada je prošlo devet godina. Božana je pohađala osnovnu školu, bila je preslatka i odlično je učila. Već je počela da osvaja nagrade na školskim takmičenjima i nas dve bile smo na nju veoma ponosne.
Ni Svetlana ni ja nismo se udale. Dok sam ja izbegavala brak zbog nesrećne mladalačke ljubavi koju nikada nisam prebolela, Svetlana to nije učinila iz drugih razloga. Bila je temperamentna mlada žena izuzetne lepote i mnogi muškarci želeli su da se njome ožene, međutim, Svetlana je bila nestalna i izbegavala je duže veze. Kao da su sva njena osećanja bila rezervisana za kćerku i za prijateljstvo sa mnom…
U stvari, mislim da je suština bila u nečemu drugom: Svetlana nikada nije našla pravog muškarca, nekoga ko bi joj sasvim odgovarao, a nije bila spremna na kompromise. Pored toga, nikada nije bila potpuno sigurna u iskrenost osećanja koja su ti muškarci gajili prema njoj.
– Ne bih se usudila da bilo koga od njih priključim na poligraf jer sam sigurna da bih se razočarala – rekla je. – Pa, dobro, kad je tako, uzajamno se lažemo i lepo nam je…
– Govoriš gluposti! – pobunila sam se. – Lepa si, bogata…
– Upravo o tome se radi, Ljubice! – prekinula me je. – Niko me ne voli zbog mene, svi vide moj novac. Zar da se za takvoga udam? Priznaj da sam u pravu!
Neodređeno sam se osmehnula slegnuvši ramenima, nisam želela da se izjašnjavam o tako delikatnom problemu.

 

Saobraćajna nesreća

Jednoga dana došla sam, kao i obično, kod Svetlane i Božane u Beograd. Posle posete zoološkom vrtu i luna-parku, uveče smo otišle na večeru u restoran van grada. Kada smo krenule natrag, Božana je zamolila da se vozi sa mnom, u mom automobilu, jer me se zaželela a uskoro je trebalo da krenem kući.
Svetlana, naravno, nije imala ništa protiv, vozila svoj „ford“ ispred nas. Deset minuta kasnije veliki kamion koji nam je išao u susret iz nepoznatog razloga skrenuo je na levu stranu naletevši na Svetlanin „ford“. Sudar je bio strašan. Da nisam trenutno reagovala pritisnuvši kočnicu i skrenuvši sa puta, nastradale bismo i Božana i ja. Ovako smo prošle bez ijedne ogrebotine.
Svetlana nije bila te sreće… teško je povređena. Ni danas ne mogu da shvatim kako sam uspela da je izvučem iz smrskanog automobila, da pozovem Hitnu pomoć i obavim sve ono što je neophodno u takvim situacijama.
Preneli su je u bolnicu i tri dana je lebdela između života i smrti. Bila je pri svesti i na trenutke veoma lucidna iako je znala da će umreti. Bila je pribrana, pomirila se sa sudbinom i više se ničemu nije nadala.
Naravno da sam ta tri dana neprestano bila uz nju. Pred smrt me je zamolila da joj ispunim poslednju želju. Ispričala mi je da je, otkako se Božana rodila, bila u vezi sa petoricom muškaraca. Ni za jednog nije bila sigurna da je iskreno voli i zato se nije udala, a želela je da ih posle njene smrti pronađem i da im kažem da je poslednjih godina nerazumno trošila, da je umrla u siromaštvu i bedi, i da svakog od njih pitam da li bi usvojio njenu kćerku, malu Božanu koja je sada ostala siroče, i bez roditelja i bez sredstava za život.
To je bila Svetlanina poslednja želja i obećala sam joj da ću je ispuniti.
Izdahnula je uverena da ju je čovek koji potvrdno odgovori zaista iskreno voleo. Svetlana je celog života bila romantični idealista…

 

Moje „putešestvije“

Prvi na listi bio je neki vlasnik prodavnice automobila. Primio me je ljubazno ali, kada sam mu biranim rečima saopštila da je Svetlana umrla u siromaštvu direktno ga upitavši da li bi usvojio njenu kćerku, činilo se kao da će svakog trenutka dobiti infarkt. Međutim, i dalje je bio veoma ljubazan, vest o Svetlaninoj smrti očigledno ga je potresla, ali mi je na kraju objasnio da se u međuvremenu oženio, da njegova žena, naravno, ne zna za njegovu i Svetlaninu veliku ljubav i da uskoro očekuje treće dete. Ipak je ponudio izvesnu sumu novca da pomogne maloj Božani pravdajući se time da je to najviše što može da učini.
Drugi je bio zgodni četrdesetogodišnjak. Nije se oženio i učinilo mi se da je iskreno ožalošćen vešću o Svetlaninoj smrti. Čak je zatražio od mene da mu ispričam detalje saobraćajne nesreće u kojoj je nastradala. Ali, kada sam mu saopštila Svetlaninu poslednju želju, prebledeo je uhvativši se šakama za naslon stolice, kao da se plaši da će se onesvestiti. Iskreno mi je rekao da se upravo priprema za ženidbu postarijom bogatašicom, udovicom koja mu je svojim novcem omogućila da spase firmu od propasti.
– Dakle, gospođo, shvatićete… Nemoguće je da svojoj budućoj ženi, koja ima troje dece, spomenem mogućnost usvajanja kćerke svoje bivše devojke, devojčice koja nije moja… Razumete u kakvoj sam situaciji…

Razumela sam i otišla.
Treći muškarac sa Svetlanine liste bio je poprilično mlad. Primio me je u salonu firme u kojoj je radio kao stručnjak za advertajzing a kada je čuo da je Svetlana mrtva, postavio mi je samo jedno pitanje:
– Šta će sada biti s njenom devojčicom?
– Zbog Božane sam i došla – odgovorila sam. – Pre nego što je umrla Svetlana mi je pričala o velikoj ljubavi između vas dvoje i zamolila me je da vas potražim i da vas pitam da li biste pristali da usvojite njenu kćerku. U protivnom, siroto dete će do punoletstva morati da ostane u nekom sirotištu…
– Nema problema! – impulsivno je odgovorio taj mladi, elegantno odeveni čovek. – Biću presrećan da se brinem o Božani i da je prihvatim kao svoju kćerku mada ona to nije. Znate, veoma sam želeo da se oženim Svetlanom ali je ona uvek govorila da sam isuviše mlad i da treba da se posvetim poslu i karijeri…
– Da li vam je poznato da je poslednjih godina Svetlana potrošila svu svoju imovinu? Njena kćerka nije nasledila ništa osim majčinih dugova… Nadam se da to neće promeniti vašu odluku? – rekla sam gledajući ga pravo u oči.
Na licu mog sagovorika prvo je pojavio izraz teško kontrolisanog besa a odmah zatim i izraz dubokog razočarenja.
– Zašto mi to odmah niste rekli? – grubo je upitao. – Još uvek malo zarađujem, jedva imam dovoljno i za sebe i nikako ne bih mogao da izdržavam devojčicu…

 

Gubila sam nadu

Nije se stideo on, postidela sam se ja. Okrenula sam se i izašla bez pozdrava. Čovek je očigledno bio hladni račundžija koga je interesovao samo Svetlanin novac. Počela sam da pomišljam da je moja najbolja prijateljica bila u pravu kad mi je govorila da je nijedan muškarac nije ozbiljno, istinski voleo, nego da je sve njih zanimali samo njena nesvakidašnja, vanserijska lepota i njen novac.
Četvrtom muškarcu bilo je oko četrdeset pet godina. Nije bio fizički privlačan, najbolje godine očigledno su već bile iza njega. Njegove oči, iza debelih stakala naočara, bile su izuzetno blage. Posetila sam ga u skromnoj, ali čistoj i lepo uređenoj, kući na periferiji a kada sam mu saopštila da je Svetlana umrla, rasplakao se kao dete.
– Bila je divna žena, divna osoba… – zamuckujući je počeo kada se pribrao. – Znate… Ja sam je uvek voleo mada se nikad nisam usudio da joj to kažem… Bilo mi je dovoljno to što mi je verovala, njeno prijateljstvo, druženje sa njom… Ispovedala mi se, pričala mi je sve o sebi, nazivala me je „jedinim čvrstim osloncem u njenom promašenom životu“… Slušao sam njene tužne ispovesti mada mi je ponekad to bilo veoma teško… Ne mogu da verujem da je više nema, da je nikada više neću sresti, da neću videti njen blistavi, zanosni osmeh niti sjaj njenih divnih, setnih očiju… Sirota, draga, Svetlana…
Ne znam kako, ali osetila sam u glasu tog slomljenog čoveka iskrena osećanja.
– Sada je tu Božana, gospodine Zdravko… – tiho sam nastavila. – Vi možda ne znate, ali Svetlana je umrla ne ostavivši ništa od imovine…
Prekinuo me je ne dozvolivši da završim.
– Ali, molim vas! Ne zarađujem mnogo ali sve što imam podeliću sa malom Božanom… Nekako ćemo se snaći, radiću honorarno, subotom i nedeljom, zaradiću! Svetlanina kćerka ne može da ostane na ulici, ne može otići u sirotište… Biće dovoljno za nas dvoje, biću joj otac, brinuću o njoj. Oduvek sam želeo kćerku… Voleću je kao što sam iskreno voleo njenu nesrećnu majku… Zaželeo sam se Božane, dugo je nisam video a znam da mi je ona veoma naklonjena. Znate, Svetlana je često izlazila i ostavljala je devojčicu kod mene, a nas dvoje smo se zbližili. Vodio sam je na pecanje i u vožnju čamcem, zatim u bioskop, u dečje pozorište… Za mene su to bili divni dani… Kada smo se rastajali, uvek mi je govorila da jedva čeka da ponovo dođe kod mene…

Opet se rasplakao.
Pružila sam ruku preko stola dodirnuvši njegovu šaku. Podigao je glavu i pogledao me zamagljenim pogledom, očima punim suza.
Priznala sam mu da je priča o tome da je Svetlana za života potrošila svu svoju ogromnu imovinu izmišljena.
– Ali, meni je to svejedno, gospođice! – uzviknuo je. – Nije važan novac, važna je mala Božana, njena budućnost, a najvažnija je ljubav!
Božana je najzad pronašla tatu kakvog je mogla da poželi. Istovremeno je našla i mamu jer sam se udala za Zdravka i nikada se zbog toga nisam pokajala.
Naučila sam ga da me voli a da istovremeno nikada ne zaboravi Svetlanu, isto kao što je ni ja nikada neću zaboraviti. Božana je naše dete, ona je zdrava, vesela devojčica a Zdravko i ja se trudimo da joj obezbedimo bezbrižno detinjstvo i mladost, da bude srećna u životu.
Mnogo srećnija nego što je bila njena mama.

 

Tagovi: