LJUBAVNA PRIČA: Sudbina nas je ponovo spojila

by | jun 21, 2010


Zlatno doba mog drugog braka sa Zoranom nije dugo potrajalo u strahu od egzistencijalne krize, on je nepromišljeno ušao u posao sa kriminalcima, postao njihov dužnik i tako rizikovao ne samo naš opstanak, nego i naše dece. Nisam više smela da se oslanjam na njega… Da bih svetinju porodice održala neoskvrnjenom, preuzela sam stvar u svoje ruke postala sam Monika…

 

MonikaBila sam srećna žena. Imala sam sve: pažljivog muža, dvoje zdrave dece, posao, prijatelje… i kratak brak iza sebe. Bilo je to nakon što sam završila fakultet. Otac mi je pronašao posao kod sina svog poznanika. Marko je bio zgodan, uspešan biznismen i posle njegovog dvomesečnog galantnog udvaranja postali smo muž i žena. Bio je stariji od mene deset godina a izgledao je kao lik iz grčke mitologije, zanosan, muževan, neodoljiv. Prvih nekoliko meseci život mi je bio bajka. Kokteli, putovanja, lagodan život. San koji nisam mogla dugo da živim. éelela sam potpuniji život: da radim, da imam decu… i tu smo se razišli. Nije se slagao sa tim da radim. I, nije želeo decu.
Nepunih godinu dana kasnije saopštila sam mu da odlazim.
– Goco, praviš veliku grešku – rekao je. – Ostavljaš ono što malo ko može da ti pruži. Razmisli još jednom. Ako ipak odeš, daću ti pristojnu alimentaciju jer će tvoja osetljiva dušica brzo pokleknuti pred surovim životom.
Iako sam to odavno osećala, na kraju se potvrdilo: u njegovim očima bila sam detalj u „slici savršenog braka“, nije me poštovao, posmatrao me je s visine za koju je bio siguran da je nikad neću dosegnuti. Ipak, želela sam slobodu.
– Ne, Marko. Ne želim ništa. éelim da se borim za svoje mesto pod suncem. éelim ti sreću, zbogom.
Marko me nikada nije potražio. Prećutno smo jedno drugom čak i rođendane „zaboravili“. Godinu dana pokušavala sam da pronađem pristojan posao i, konačno sam uspela.

Poljuljana bračna sreća

Kada se otvore jedna vrata, počnu se otvarati i druga. Upoznala sam Zorana. Sarađivali smo poslovno i mnogo mi se dopao. Zaprosio me je posle četiri meseca. Shvatila sam da ga zaista volim jer je u meni video ličnost, cenio me je, upoznao je sve moje mane i prihvatio ih je. A ja sam pored sebe konačno imala pravog muškarca, pouzdanog i nežnog.
Odmah je želeo decu. Rodila sam blizance, dečake koja su danas nestašni šestogodišnjaci. Naravno, posle porodiljskog bolovanja vratila sam se na posao. Zoran me je u svemu podržavao i život nam je bio jednostavan, ispunjen i divan. Obaveze, radost, ljubav… to su bile najlepše godine moga života.
A onda je Zoranova firma zapala u probleme a bili smo potpuno nespremni za to. Jer, u želji da deci obezbedimo sve, izgradili smo kuću koja nas je koštala čitavo bogatstvo. Oboje smo se zadužili velikim, dugoročnim kreditima. Međutim, Zoranova plata se za nekoliko meseci prepolovila i počela je da kasni. Budžet nam je bio ozbiljno ugrožen. Zoran je izbegavao razgovare na tu temu. Pokušavala sam da mu izložim nekoliko ideja, čak i onu da banka uzme kuću jer je bila pod hipotekom, i da se preselimo njegovim roditeljima.
Ali, do Zorana nisam mogla da doprem. Postao je nervozan, satima je ćutao, izgubio je veru u sebe. Tražio je način da dodatno zaradi ali, poljuljanog samopouzdanja, ništa nije dovodio do kraja. A problemi su se gomilali: neplaćeni računi, razvlačenje sve manje svote od prvog do prvog. Kad su došle u pitanje mesečne otplate kredita, naterala sam ga da me sasluša.
– Dragi moj, nema nam druge: ili da brzo nađemo dodatni izvor prihoda ili da se selimo tvojima. Najvažnije je da smo zdravi i da smo zajedno – završila sam.
– Neću još da odustanem. Sve ću učiniti za njih. Ako ne možeš da se boriš zajedno sa mnom, idi. Deca ostaju.
Bila sam šokirana. Plakala sam cele noći, sa njim danima nisam razgovarala, sve do trenutka kada se izvinio uz objašnjenje da je nervozan i zabrinut.
U našu postelju uvukla se neizvesnost, nepoverenje, i najsrećnija sam bila kada me nije doticao jer sam mogla na miru da razmišljam pokušavjući da pronađem rešenje iz ove nemoguće situacije.

 

Prezaduženi kod mafije

Odjednom je u kuću pristigao novac, Zoran je našao dodatni izvor prihoda. Ipak, bila sam oprezna. Stalno sam ga ispitivala gde je i šta radio. Rekao mi je da je sa prijateljem ušao u neki posao i da ne treba da se brinem. Proradio je crv sumnje u meni, munjevito sam razmišljala, istovremeno osećajući krivicu što nemam poverenja u sopstvenog muža, što nisam u stanju da mu verujem i da se prepustim. Grizla sam se zbog toga, ali me je crv nagrizao brže… s pravom. Jedne noći probudila me je buka. »ula sam nepoznati glas ispred kuće kako viče:
– Šta hoćeš da ti uradim?! Hoćeš da ti decu spominjem? Kasniš, čoveče, petnaest dana!
Oblio me je hladan znoj. Osetila sam da nekontrolisano drhtim, da ostajem bez vazduha, pojurila sam kao životinja svojim mladuncima. Spavali su čvrsto. Kroz zavesu sam videla Zorana kako stoji sa nekim čovekom na ulici, pored „besnog“ automobila. To je to, znači. Dno dna. Nema dalje od ovoga. Ugrozio je decu sopstvenom glupošću.
Sačekala sam da uđe u kuću. Zaključao je vrata, bled kao krpa, a ja ni pokušala nisam da ga poštedim. Besno sam mu rekla:
– Sada ćeš mi sve priznati, inače nikada više nećeš videti ni mene ni decu. Ovo ti je poslednja šansa!
Seo je na stolicu u kuhinji, spustio je glavu obuhvativši je rukama. Ni taj bol me nije dirnuo. Kao divlja zver stajala sam nad njim čekajući istinu. Ugrozio je svetinju i nisam imala milosti. Pričao je nepovezano o tome da je pozajmio novac, ušao u posao, ali ne ide kako su planirali… Sada ga traže, ne žele da razumeju, da se strpe, on bi to sve sredio… Ne zna šta da radi.
– Koliko i kad? – upitala sam oštro i to ga je prenulo.
Kada je izgovorio cifru, i ja sam sela. Opsovala sam. Tada sam, znam, pogazila i poslednji trun njegove muškosti, ali morala sam. Nije bilo alternative. Hladno sam ga upitala:
– Možeš li ti to da rešiš ili ne možeš?
– Ne znam kako. Treba mi vremena.
– Znači, ne možeš, jer vremena nemamo. Da preuzmem ja?
– Ako znaš da možeš od nekoga da pozajmiš…
– Smisliću nešto. Sada treba da odspavamo.
Spavao je u dnevnoj sobi, na oprezu, iz straha da će neko ponovo pokucati na vrata. Taj gest me je rastužio: eno ga, spreman je da životom brani ono što je nepromišljenošću ugrozio. Volela sam ga uprkos svemu. Ali, bes i osećanje nemoći zauvek su te noći promenili moju ljubav. Nisu je uništili, ali su je promenili.

-avo je došao po svoje

Ujutro sam mu rekla da idem na posao ali sam uzela slobodan dan, pozvala sam na kafu onu koja je znala sve o meni i ja o njoj, svoju Suzanu, i otvorila sam joj napokon dušu. Do tada nije znala detalje naših problema.
Dugo smo razgovarale, čas sam se smejala, čas plakala, ventili su popustili a meseci grčevite borbe i poslednji atomi snage raspršili su se pred napadom histeričnog plača koji me je obuzeo.
Kada smo se isplakale, predlozi rešenja nizali su jedan za drugim, sve „bolji od boljeg“.
– Da znaš da bih se sada hladno unovčila, ali nisam Demi Mur – spustila sam glavu i pogledala svoje grudi. Morala sam da priznam da sam izgledala kao devojka. Odmahnula sam rukom. Suzana je tiho rekla:
– Znam ženu koja godinama radi kao poslovna pratnja. Mislim da to i njen muž zna, ona hrani porodicu.
– Užas! – zgrozila sam se.
– Jeste, ali ko zna koja je muka nju naterala. Bar nije na ulici. Kako čujem, njeni klijenti su veoma bogati i pristojni ljudi, pa je diskrecija zagarantovana – rekla je ozbiljno.
Pozdravile smo se i izljubile na rastanku. Ništa nismo rešile, ali sam se osećala mnogo bolje. Prošla su još dva dana bez rešenja. Zoran me ništa nije pitao, osim što je rekao da mesec dana možemo mirno da spavamo. Odahnula sam. Kupio je bar tih mesec dana, dugih kao celi život.
Kada sam jedne večeri ostala sama u kući, sklupčala sam se kao štene i ponovo počela grozničavo da razmišljam. Jedna suluda, morbidna, strašna misao uvek mi se vraćala… éena koju je Suzana spomenula. Ne znajući šta radim ni kuda će me to odvesti, okrenula sam Suzanin broj.
– Ništa me ne pitaj. Ne komentariši. Samo me spoji sa onom ženom, daj mi njen broj, lozinku, nešto. Daj mi slamku spasa.
Za pola sata zazvonio mi je telefon. Rekla je:
– Zapiši broj. I zovi odmah. Reci da si ga dobila od Gage. Smem li nešto da kažem?
– Ne – spustila sam slušalicu. Broj sam okretala savršeno mirno. -avo je došao po svoje, pomislila sam. éena je govorila kratko, poslovno. Predstavila sam se kao Monika objasnivši da želim da radim uz strogu diskreciju.

 

Postala sam Monika

Dogovorile smo sastanak za sutradan. Monika je dobila identitet: crna perika, crna kontaktna sočiva, jarkocrveni ruž. Samouvereno sam ušla u kafić i odmah sam je ugledala. Nismo dugo razgovarale, rekla sam da želim odmah da počnem jer mi je novac hitno potreban.
– U ovom poslu ništa nije belo ni crno. Naravno, agencija koja će te preporučiti reći će cifru.
Shvatila sam i da uz najbolji angažman za mesec dana neću skupiti potrebnu svotu, ali optimizam me nije napuštao. Uveče sam dobila poruku:
– Sutra uveče, devet sati, hotel… soba broj 17.
Zoranu sam rekla da Suzana i ja idemo van grada jer mi je ugovorila sastanak za honorarni posao. Ništa nije rekao. Dovoljna je bila magična reč „posao“. Suzana je došla po mene. Dok smo se vozile, nameštala sam periku i šminkala sam se.
– Ovo je Monika, a ti ćeš zauvek ćutati – rekla sam joj.
Odvezla me je do hotela, namignula mi je i rekla:
– Kada me trzneš, tu sam za deset minuta.
Pokucala sam na vrata prizivajući u sećanje najbolje erotske scene iz svog života, u nameri da se osetim kao seksi igračka željna zabave. Da funkcionišem kao žena koja je došla da se zabavi a ne da zaradi. Vrata se otvoriše, ispravila sam ramena, napućila usne i… ugledala Marka.
Neko je rekao da nam život vraća ono što drugima dajemo, neko drugi da se sve vraća i sve plaća, a ja sam se u tom momentu setila samo jedne rečenice: čudni su putevi Gospodnji.
– Dobro veče, izvolite – Marko me je pozivao unutra. U ruci je držao slušalicu mobilnog telefona, a drugom me je pozvao da uđem.
– Ne, draga, naravno da ne. Ovo je room sevice.
„Draga“ je nasela i razgovor je brzo završen. Ušla sam i zatvorila vrata jer me je užasavao ogromni hotelski hol.
– Znate, došla da vam prenesem poruku: otkazuje se vaš room service za devet sati. Izvinjava vam se šef sale. Pa, laku noć! – uhvatila sam kvaku, ali je on bio brži.
– Ne, molim vas, ostanite. Vi ste njena prijateljica, zar ne? Neću praviti problem – uhvatio me je za ruku.
– Zaista ne mogu, moj je zadatak obavljen – nisam mogla da otvorim vrata. – Hoćete li se pomeriti, molim vas, žuri mi se – gledala sam u pod.
Podigao mi je bradu i zagledao se u moje oči:
– Veoma ste interesantni, i dodao bih, čudni. Ne mogu tek tako da vas pustim. Popijte piće sa mnom, veoma sam usamljen večeras.
Nikakvo čudo, biće ti sve gore što si stariji, budalo, pomislila sam.

Prepoznata i raskrinkana

Izgledao je još uvek dobro. Poneka nova bora i proseda kosa zaista mu je pristajala. U stvari, mislim da nikada bolje nije izgledao. »udni trnci prošli su mojim telom… Monikinim telom.
Monika je odgovorila pre mene trudeći se sve vreme da promeni boju glasa:
– Može, ali samo jedno piće, zaista žurim.
– Verujem vam, vi ste poslovna žena, to poštujem.
Nasuo je piće i ja sam ga iskapila. Onda sam pocrvenela.
– Oprostite. Ne znam kako ovo da objasnim. Zaista sam nepristojna.
Natočio je još jedno smeškajući se:
– Zaista je u vama nešto posebno, neverovatno. Drugačiji ste od…
– Mislite li da treba da ženama poput mene govorite takve stvari? – iznervirala sam se bez potrebe.
– éenama poput vas? Kako to mislite?
– Znate…
– Vi ste čak postiđeni. Zaista niste kao druge.
– Sada moram da krenem.
– Neću vas pustiti. Ne sada kada ste mi svaki nerv zategnuli – zabavljala me je odlučnost u njegovom glasu. Bio je isti: video je igračku koju je morao da dobije ne pitajući za cenu. Osvestih se u sekundi.
– Ne znam kako mislite da me zadržite. Već kasnim, a moj partner ne voli da čeka.
Ovoga puta sam ženstveno, lagano krenula prema vratima. Bacila sam udicu lovcu koji će je sigurno zgrabiti, a nisam htela da razmišljam o tome šta želim da se desi. Monika je preuzela svaki atom moga bića, igrala je najprljaviju igru moga života, mogla sam da je zaustavim u svakom trenutku, ali je ona bila tako jaka, a ja tako slaba, neodlučna, nesređena.
– Daću vam dvostruko više od onoga što vam je on obećao – lovac nije izneverio očekivanja.
Okrenula sam se i nasmejala:
– Vi, očigledno, mislite da je sve u novcu.
– Tri puta više, znam da takvu ponudu nećete odbiti – ponovo mi je pružio punu čašu.
Demi Mur… pomislila sam i nasmejala se, a on je podigao obrve:
– Smešna vam je moja ponuda?
– Smešni ste vi. Reći ću vam cifru koju sigurno nećete moći da prihvatite, zatim ćemo dovršiti ovo piće i pozdraviti se, u redu?
– Da čujem – ispravio je ramena.
Ponovila sam cifru koju mi je Zoran rekao one večeri.
Marko nije seo. Ništa nije rekao a ja sam se nasmešila i krenula prema vratima. Eto, šteta je izbegnuta, mislila sam, Monika je pobeđena, i Marko, i Zoran, i ja… ali mi je duša ostala čista.
– Može. Ali, pod uslovom da ostaneš ovde celu noć, Goco. I da mi kažeš šta se, do đavola, dešava?!
– Nisam vam rekla kako mi je ime. Ja sam Monika – trudila sam da prikrijem podrhtavanje u glasu. Taj skot, taj ljigavac, možda me je prepoznao čim me je ugledao.
– Samo mi je jedna žena na taj način okrenula leđa i odšetala lagano iz mog života pre deset godina. Zar misliš da sam tu sliku mogao da izbrišem iz sećanja?
– Zaboravi – otvorila sam vrata i izašla. Suze su mi navirale, stezala sam grlo i, grabeći ka liftu, tražila sam telefon u torbici da nazovem Suzanu. Stigao me je kod lifta. Za mnom nije potrčao pre deset godina kada je možda mogao da promeni naše živote. Pustio me je. Zašto je trčao sada? Kakav je to čovek? Zar se nisam dovoljno ponizila?
– Pusti me – otrgnula sam ruku. Zgrabio me je snažno, okrenuo prema sebi i… poljubio me je. Ljubio me je strasno, željno… Prestala da se borim. Mrmljao je nešto kada je skinuo moju periku, razmrsivši mi dugu kosu.
– Goco, šta se dešava? Šta to radiš?
– Spasavam porodicu, ovo mi je prvi put, moraš da mi veruješ… – suze su mi potekle niz obraze.
– Idemo, ne puštam te nikud ovakvu – poveo me je nazad u sobu. Pogledao me je ponovo: – I, šta ti je to sa očima? Idi u kupatilo, umij se.
Umivala sam se gledajući te crne nepoznate oči. Izvadila sam sočiva, i u mene su unezvereno, izgubljeno pogledala dva plava oka. Šta ja to radim ovde?

 

Spasonosna ponuda

Ušla sam u sobu, on je stajao na terasi i pušio. Pozvao me je i ponudio cigaretom. Hladan vazduh mi je prijao iako sam drhtala.
– Šta sad? – upitao me je.
– Ne znam. »udno, uz sve probleme koje imam, u ovom trenutku najvažnije mi je to što ti misliš o meni. éelim da čujem. Budi iskren, molim te.
Naslonio se na ogradu i pogledao me je.
– Lepša si nego ikad. Šta mislim? Mislim da si u gadnoj nevolji. Mislim da ti verujem da je ovo prvi put, mada… – podigao je obrvu.
– Prestani – ćušnula sam ga laktom.
– Šalim se. Pravo je čudo što si pokucala baš na moja vrata. Mislim da to nije bilo bez razloga. Ne želim da čujem šta se dešava ako ne želiš da mi kažeš. Ali, želim jedno: tebe. Noćas. Celu. Kao nekad. Platiću iznos na koji sam pristao. Pošteno ćeš zaraditi novac koji ti treba. Nikada se više nećemo videti jer bi zaista bilo besmisleno. Pomoći ću ti, ali tražim nešto zauzvrat. Nešto što mi je nekada pripadalo. Šta kažeš?
– Pre deset godina ništa nisam od tebe tražila. Bila sam tako ponosna. A vidi me sad…
– Pre deset godina rekla si mi da želiš da nađeš svoje mesto pod suncem. Pronašla si ga i večeras si došla da uradiš nešto strašno, samo da bi ga sačuvala. Mislila si da te ne poznajem i ne poštujem dovoljno. E pa, vidiš, nikada te nisam poštovao kao večeras.
– Ne verujem ti, mislim da nisi iskren – pogledala sam ga u oči. Nikada pre nisam ga videla takvog.
– E, to je nešto što ćeš se pitati celog života – podigao mi je glavu i ponovo me je poljubio.
– Da čujem – mrmljao je između poljubaca – ostaješ ili ideš?
Podigao me je u naručje i, spustivši me nežno na krevet, rekao je:
– Neću ti ništa učiniti dok mi ne odgovoriš – odmaknuo se od mene.
– Zar baš moram da kažem? Uživaš u tome?
– Da!
Ispružila sam se na krevetu, uzdahnula i rekla:
– Dobro, gore od ovoga ne može da bude, ostajem.
– Znao sam. Ne možeš da mi odoliš, je l’ da? – lagano me je svlačio.
Izmigoljila sam se i otipkala Suzani uverljivu poruku.

 

Poslednji put zajedno

Nisam znala kako sada ponovo da se vratim… tamo… u krevet. On je već ležao nag, opušten, i tapkao je mesto pored sebe pozivajući me da dođem. Na duhovit način olakšavao mi je sve to. Vodili smo ljubav lagano, pa strasno, pa opet nežno. U tom krevetu nisu bili klijent i „dama“, nego dvoje bivših ljubavnika koje je život na čudan način ponovo spojio da bi spasli sopstvene duše i da bi se zauvek rastali. U jednom trenutku osetila sam da mi suze klize niz obraze, a on ih je nežno obrisao.
– Večeras sam veoma srećan – prošaputao je, a ja sam opet zaplakala.
Probudlili su me zraci sunca i pospano sam se protegnula. Hotelska soba me je podsetila na to gde sam. Marko nije bio tu. Nije se čula ni voda iz kupatila. Otišao je. Ponovo me je poštedeo, ovoga puta jutarnjeg suočavanja sa istinom. Nije prestajao da me iznenađuje.
Ustala sam, ogrnula sam se čaršavom i prišla stočiću na kojem je bila žuta ruža na beloj koverti. Pored toga stajala je činija sa belim grožđem. Suze su se kotrljale niz moje obraze… Naše prvo zajedničko jutro tako je počelo… u zubima je doneo žutu ružu jer je u rukama nosio tacnu sa belim grožđem i vrućom kafom. Počela sam grčevito da jecam: rastužila sam se nad sobom, nad Zoranom koga sam prevarila, nad Markom, čovekom koji me je za jednu noć sa dna podigao i učinio najpoželjnijom ženom na svetu… možda čak i voljenom, ali o tome nisam smela da mislim. Neke stvari bolje je nikada ne saznati.
Otvorila sam kovertu, u njoj je bio ček na dogovoreni iznos. Ni više ni manje. Sačuvao je i moje i svoje dostojanstvo. Poruku sam gurnula u torbu.
Pozvala sam Suzanu. Monika je napustila hotel uzdignute glave.

 

***

Proleće. Obožavam naše dvorište u proleće. Miriše sveža trava, moje cveće se rascvetalo, a dečaci radosno trče unaokolo. Pozvala sam Zorana na kafu. Prišao je i poljubio me. Uzdahnuo je i seo rekavši:
– Ne mogu još uvek sebi da dođem. Ne mogu da verujem da se sve to desilo. Prvo onaj tvoj honorarni posao, pa potom investitori koji su kupili našu firmu… Novac samo pristiže. Posla nikada ovoliko nije bilo, a mi smo srećni. Kuća je naša, još uvek. Da li se ikada pitaš kako je moguće da se sve okrenulo tako odjednom?
Slegnula sam ramenima.
– Šta znam? Možda su se anđeli umešali?
Nasmejao se i otrčao dečacima. Otvorila sam knjigu koju sam čitala. Između dve stranice bila je skrivena poruka na listu belog papira. Pogledala sam žute ruže u svom vrtu, uzdahnula i spustila pogled na poruku:
„Nikada nismo sigurni gde su anđeli koji nas čuvaju. Prizivamo ih da sa neba siđu i zaštite nas i naše voljene. Zaboravljamo, stalno zaboravljamo da su u našim srcima, tamo gde ih je Gospod ostavio.“

 

 

Tagovi: