LJUBAVNA PRIČA: Konačno sam pobegla od sivila velegrada

by | decembar 7, 2009

Kao gradsko dete nikada nisam spoznala lepote prirode. U velegradu, u kojem sam odrasla, zelenilo je bilo omeđeno betonskim ivičnjacima, a životinje su nam bile dostupne jedino u zoološkom vrtu. Zahvaljujući prijateljici Nadi, detetu sa sela, spoznala sam čari seoskog života. Baš tamo, u toj prelepoj sredini za kojom sam žudela ceo svoj život, upoznala sam Batu. Odmah sam znala da je on čovek mog života.

 

Selo na selu

 

Rođena sam u srcu mnogoljudnog grada, kao i moji preci generacijama unazad. Još je pokojni deda umeo da se, kada bi ga neko pitao odakle je, našali da se ne seća jer je po rođenju glavom udario u semafor. I baka je u svoje vreme bila prava gradska devojka sa pedigreom.

Pohađajući škole klavira, francuskog jezika i baleta, otac i majka su se upoznali, prepoznali i zavoleli. Venčali su se, a onda su dobili novu gradsku princezicu – mene. Na fotografijama iz najranijeg detinjstva nosim šeširiće, šepurim se u štirkanim balon-haljinicama uz rukavice, obavezno od usklađenog materijala.

 

Moje odrastanje bilo je srećno, ali nekako mirno i sputano. Na gradskom asfaltu mogućnosti za igru bile su ograničene jer je zelenilo bilo omeđeno betonskim ivičnjacima, a životinje su nam bile dostupne jedino u zoološkom vrtu. Srećna okolnost bila je to što za drugo nisam znala jer nismo imali rođake ni prijatelje na selu. Družili smo se isključivo sa finom gradskom gospodom, ne zato što smo vodili računa o staležu i poreklu, nego zato što smo jedino sa takvima dolazili u kontakt.

 

Smatrali su me čudakinjom

 

Prvi put srela sam se sa drugačijima od sebe kada sam krenula u školu. Našla sam se na klizavom terenu jer ovde niko nije bio kao ja pa sam se osećala izgubljenom i neprilagođenom. Više od svega želela sam da se uklopim, ali drugoj deci smetao je moj način izražavanja, gospodski maniri i kitnjasti, starinski rukopis. Smatrali su me čudakinjom, a ja sam samo želela da me zavole takvu kakva jesam jer nisam umela drugačije da se ponašam.

Izopštena iz društva vršnjaka, vreme koje je trebalo da provodim sa njima posvećivala sam knjigama. Pisana reč bila je moj jedini i uvek veran drug. Zahvaljujući toj magiji, približavala sam se nedostupnim i nepoznatim predelima. Tako sam čitala bajkovite opise prirodnih blagodeti kojih sam, živeći u sumornom gradskom okruženju, bila lišena pa sam im posvećivala naročitu pažnju.

Nepregledne zelene poljane, miris osušenog sena i sveže pokošene trave – motivi su koji su se ponavljali iz knjige u knjigu. Iz nepoznatog razloga, zapravo ne znajući kako sve to izgleda, vapila sam za takvim okruženjem jer mi je delovalo iskreno i prirodno, za razliku od pretrpanog grada u kome sam se osećala usamljenom.

 

Za razliku od mene, mojim roditeljima je gradska sredina bila poželjna. Ni odmor nismo provodili u prirodi, nego smo obilazili evropske metropole. Dok su se oni divili sivilu zgrade kakvu dotad nismo videli, ja sam pokušala da pogledom pronađem ptičice i da čujem njihov cvrkut. Kao i u mom gradu, videla bih jedino golubove, zbunjene i namamljene hranom koja im se nudila na trgovima, dok veselih vrabaca nigde nije bilo.

– Kako možeš da voliš i želiš nešto što nikada nisi videla, nešto što je teško čak i zamisliti? – upitala me je majka jednom prilikom kad sam joj rekla da bismo na zimovanje te godine mogli da odemo na neku planinu gde nije razvijen turizam.

– To me privlači baš zato što nisam videla – pokušala sam da joj objasnim.

– Dete moje, ne bi se snašla, veruj mi. Priroda i divljina nisu za osobe našeg senzibiliteta. Previše smo prefinjeni za takve stvari…

Da ne bih mislila na koještarije, kako je sve moje misli van „društveno prihvatljivih“ nazivala moja majka, u ruke mi je tutnula bonton debelih korica iako sam ga odavno znala napamet.

 

Konačno

 

Srednju školu pamtim kao krizan period u životu. To je vreme kada je popularno biti u grupi, pa su individualci poput mene uglavnom u zapećku. Zato sam se još više zagnjurila u svet knjiga pa nije bilo dileme oko fakulteta koji ću upisati. Književnost je bila i po ukusu mojih roditelja jer se uklapala uz moje neformalno obrazovanje, strane jezike i klasične plesove.

Strahovala sam od još jednog, pojačanog, osećanja izolovanosti, ali srećom, ispostavilo se da sam pogrešila. Na fakultetu smo svi bili individue sa pravom na različitost i lični stav. Nije, kao u srednjoj školi, postojao vođa kojem su se svi priklanjali i dodvoravali. Tako ni moje prastaro naliv-pero nije izazivalo podsmeh. Kada niko nije ni glavu podigao na klasični baloner koji sam nasledila od bake, shvatila sam da sam na pravom mestu. Bila sam presrećna…

 

Već prvog dana pronašla sam drugaricu. Nada je u amfiteatru bila usamljena pa sam radosno klimnula glavom kada me je upitala da li može da sedne pored mene. Sušta suprotnost meni, svidela mi se posle nekoliko razmenjenih rečenica. Živahna i pričljiva, bila je za mene, ćutljivu i povučenu, sagovornik iz snova.

– Strahovala sam od prvog dana na fakultetu – priznala mi je. – Ne znam nikoga pa sam se plašila da ću biti usamljena. Mislila sam da će svi biti isfolirani, uobraženi, a srela sam tebe tako prirodnu – zagrlila me je kao da se znamo sto godina.

Mnogo godina kasnije, kada je naše drugarstvo preraslo u duboko prijateljstvo, priznala mi je da je baš meni prišla zato što je videla da sam kao i ona, na prvi pogled, apsolutni autsajder. Kao dete sa sela, nije umela da napravi razliku između kvalitetnih i jeftinih tkanina, garderobe sa potpisom i one bez njega. Na sreću, bilo je tako, rekla sam joj tada jer ko zna kojim bi putem krenuo moj život da mi se tog dana nije obratila vesela modna neznalica.

 

Rumena i živahna, lepa kao slika, prepuna priča o svojim dogodovštinama, odrasla na selu, nije se uklapala u gradske tokove, ali nije ni pokušavala da bude ono što nije. Zato sam je posebno cenila.

Stanovala je u domu, živela je skromno, pa sam, kad god smo se dogovarale da zajedno učimo, insistirala da to bude u mojoj prostranoj kući.

Kada sam je prvi put dovela, smejala sam se kao nikad u životu. Plašila se čak da sedne u stilsku fotelju. Koliko se ona čudila raskoši koja me je okruživala, toliko su moji roditelji bili zgroženi njenom pojavom.

– Zar si baš morala da dovedeš u kuću neku „no name“ drugaricu? – upitala je sa kiselim osmehom na licu moja majka. – Bar neko profesorsko, doktorsko dete, ništa?

– Nada je potpuno autentična i baš zato mi se dopada – nisam nameravala da popustim. – Takva je kakva je i ne trudi se da se utopi u moru sličnih. A to baš cenim.

– Ne bi joj bilo loše da se utopi u tom moru kada bi mogla – ubacila je nakašljavši se značajno. – Sve ribe u tom moru prave su ajkule za nju, pa će teško takva opstati…

– „Takva“? A šta joj to, molim lepo, nedostaje?

– Dikcija, maniri, pristojna garderoba i frizura, koliko sam mogla da primetim za početak.

– Za početak, nemoj tako da gledaš na ljude i lepše ćeš se osećati, videćeš – prvi put u životu drznula sam se da joj odgovorim, nimalo damski. Bila sam ljuta što neće čak ni da pokuša da prihvati divnu osobu koju nazivam svojom prijateljicom.

 

Konačno – put na selo

 

Ne znam da li je otac, odmereniji i tolerantniji od majke, uticao na nju, tek, nije više prigovarala kad je Nada dolazila kod nas, pa smo nas dve sa žarom učile za ispite.

U međuvremenu smo se zbližile pa smo mnogo vremena provodile razgovarajući o svemu. Tako sam prvi put nekome mogla da ispričam koliko sam u detinjstvu patila što nisam bila bosa, u čoporu, i musava na nekoj livadi.

– Onda ćeš jednom morati da dođeš kod mojih u selo – obradovala me je. – Stanislav i ja i danas umemo da se vijamo po livadi kao deca.

– Stanislav je tvoj dečko? – upitala sam.

– Ma, ne – zakikotala se. – Stanislav je Bata, u stvari, to mu je pravo ime.

Sada sam znala o kome je reč. O Bati, starijem bratu, pričala sa mnogo iskrene ljubavi. Znala sam da vodi veliko porodično gazdinstvo u njihovom selu. Nekada sam se pitala kako izgleda taj „autohtoni seljak“, kako je govorila moja prijateljica. Šalila se na sopstveni račun i to mi je baš prijalo…

Leto između treće i četvrte godine bilo je najduže i najdosadnije u mom životu. Prerasla sam letovanja sa roditeljima, sa vršnjacima sam se slabo družila i bila sam usamljenija nego ikad. Nadin povratak sa sela nisam očekivala do jeseni pa sam se veoma obradovala kada je jednog jutra pozvonila na moja vrata.

– Pakuj se – naredila mi je. – Ideš kod mene, na selo.

 

Od ushićenja nisam znala šta treba da ponesem. Zato moja majka jeste… Dala mi je pun kofer dezinfekcionih sredstava, flastera i zavoja, kao da idem na bojno polje.

– Tamo čovek nikada ne može da bude siguran pored tolikih insekata, glodara i ostalih napasti – rekla je pred Nadom, na šta sam ja pocrvenela, ali mi je ona šeretski namignula iza majčinih leđa pa sam odahnula znajući da nije uvređena.

Put kroz živopisne krajolike o kakvima sam godinama maštala, bio je melem za moju dušu.

– …sa Batom idemo na jezero… – jedva sam razabrala nekoliko Nadinih reči jer nisam mogla pogled da odvojim od boja koje se smenjivale kao na traci.

Na stanici nas je dočekao Nadin brat. Tamnoput i lep, bio je slika i prilika svoje sestre. Lako kao pero, podigao je moje teške torbe i pošli smo u pravcu njihove kuće. Uživala sam punim plućima u svakom trenutku boravka na selu.

Bili smo na jezeru, šetali onom livadom o kojoj mi je Nada pričala i brali zrele plodove stare jabuke pod kućom. Nadini roditelji bili su divni, iskreni, prostodušni i gostoljubivi, i učinili su sve da se osećam prijatno u njihovom domu.

 

„Autohtoni seljak“

 

Primetila sam da me Bata gleda sa simpatijama. Nisam u tome bila iskusna, ali samo tako mogla sam da protumačim neobični trud da mi udovolji u svakom pogledu, skretanje pogleda kad bi nam se oči srele i smetenost na koju me je Nada upozorila.

– Ne znam šta mu je – rekla mi je kad smo ostale same. – Ne liči na njega da prospe mleko ili obrane jabuke…

– Šta ti je, pa svakom se dešava… – nisam u tome ispočetka videla ništa čudno.

– Dešava se, ali tri puta u jednom danu i to svaki put pred tobom… Priznaćeš, čudno je.

Pocrvenela sam kad sam shvatila na šta aludira.

– Stvarno, drugarice, da li bi mogla da živiš na selu? – upitala je primetivši da sam se zbunila.

– Ne znam, možda… valjda bih… – rekla sam na kraju, na šta smo se obe zasmejale.

Kada me je Bata sledećeg dana pozvao u šetnju, a Nada se izgubila u nepoznatom pravcu, znala sam da mu je rekla…

 

Dugo smo šetali, a onda smo seli na upravo pokošenu livadu. Ćutali smo neko vreme, a onda me je Bata, kao u snu, nežno poljubio. Naš prvi poljubac bio je nespretan, ali već sledeći bio je sladak, neodoljiv… Znala sam da sam se zaljubila.

Ostala sam kod njih do kraja leta, dok se miris osušenog sena nije proširio selom. Jedva sam se odvojila od tog raja i mog Bate. Dogovorili smo se da će doći da me poseti, prošvercovaćemo ga pored mojih roditelja kao Nadinog brata, tako smo isplanirali.

Asfalt mi je delovao još sumornije kada sam se vratila iz tog živopisnog kraja.

– Vidi ti tu boju u obrazima – komentarisala je majka. – Znači li to da ti je prijao boravak na selu?

– Baš mi je prijao, čini mi se da bih mogla tamo da živim – odlučila sam da isprobam teren.

– Šta ti pada na pamet? – rekla je i otišla dok sam se ja smejala.

Bata je došao i izazvao je zgražavanje mojih roditelja, kao sam očekivala. Provela sam sa njim tri predivna dana, ispratila sam ga i onda sam roditeljima rekla istinu.

– Bata i ja se volimo i, čim završim fakultet, venčaćemo se i živećemo na selu.

 

Ipak su došli kod nas

 

Majka je tražila nitro-glicerin, a otac od šoka zanemeo. Nisam htela da odustanem od plana pa sam ih pustila da odboluju činjenicu da njihova kćerka neće biti uvažena gradska dama. Ćutali su, uzdisali, pretili da će me se odreći i molili, ali bila sam tvrdoglava. Izdržala sam bez Bate do sledećeg leta, a onda sam ponovo otputovala u selo, ovog puta zauvek. Inspirisana okruženjem i emocijama koje su se razbuktale, počela sam da radim na svojoj prvoj knjizi. Bila sam presrećna i ispunjena prvi put u životu, ali ipak zakinuta za ljubav roditelja koji, nakon što sam otišla, nisu pokazali interes za moj život iako sam im se redovno javljala.

Naši razgovori bili su formalni, a oni gluvi na pozive da mi dođu u posetu.

I, kada sam već izgubila nadu da će se ikad pomiriti sa mojim odlaskom iz grada, ugledala sam ih. Srce mi je poskočilo od radosti pa sam im u momentu oprostila sve spremno ih dočekavši u zagrljaj. Ovoga puta torbu sa medicinskom opremom nosila je majka, ali se posle dva dana, iako to nije priznala, uverila da joj neće trebati.

– Ovo je najbolja štrudla koju sam jela u životu – rekla je, a ja sam znala da se iza tog, naoko površnog, komplimenta krije mnogo veće priznanje. Majčin pogled mi je potvrdio da je zadovoljna mojim izborom. Otac je, kao i uvek, popuštao mnogo lakše, pa je uz čašu šljivovice sa mojim svekrom već dogovarao dolazak na svinjokolj na zimu.

Kada se osvrnem na protekle godine, vidim da sam dobila mnogo više nego što sam očekivala. Da mi je neko, onog trenutka kad su me upisali na časove klavira, rekao da ću sreću pronaći daleko van grada, nasmejala bih mu se… I ovako se smejem, ali samo zato što ne mogu da sakrijem koliko sam srećna…

 

Tagovi: