LJUBAVNA PRIČA: Nikada je nije preboleo

by | oktobar 25, 2009

Siniša i Verena godinama su živeli u harmoničnom braku. Jednog popodneva, dok su ručali sa prijateljima, Siniša je saznao da se njegova stara prijateljica Silvija iz inostranstva vratila u Beograd i da namerava da mu se obrati za pomoć u vezi sa nasledstvom. Vereni se to ime učinilo poznatim… Nekoliko dana kasnije, čitajući stranice svog dnevnika, shvatila je da je Silvija bivša verenica njenog supruga

 

Brod, letovanje, fotografija

 

Uz hladno piće, u bašti hotela „Moskva“, na temperaturi od trideset šest stepeni, Verena, Petra i Danko čekali su Sinišu. U vazduhu su se osećala isparenja usijanog beogradskog asfalta. Prolaznici su žurno koračali želeći da se što pre sklone sa užarenog sunca.
– Gde se dosad zadržao? – nestrpljivo je pitala Petra. – Uvek ga čekamo, kao da ne možemo da se dogovorimo bez njega. Zar ne odlučuje većina?! – pokušala je da šalom prikrije negodovanje što njen suprug Danko bez starijeg brata nije mogao da donese ni tako beznačajnu odluku u vezi sa odlaskom na vikend.
U tom trenutku na ulazu u baštu pojavio se Siniša žurno prilazeći njihovom stolu.
– Kakav pakao! – rekao je sedajući pored Verene. – Dugo me čekate? – prelazio je pogledom preko njihovih lica.
– Izgleda da se samo meni odužilo čekanje – nije mogla da oćuti Petra.
Danko je osetio nadolazeću oluju pa je pozvao konobara. Naručili su ručak a onda se obratio bratu.
– Zamisli koga sam sreo?! Silviju! Došla je iz Amerike, prodaje bakin stan. Dao sam joj tvoju vizit-kartu ako joj zatreba pomoć. Rekla je da će te nazvati.
Na to se se ponovo oglasila Petra.
– A ko je Silvija?
Verena je sve vreme ćutala. Pokušavala je da se seti otkud joj je poznato to ime pri tom se istovremeno boreći sa osećanjem nelagodnosti koje ju je obuzelo u trenutku.
Danko joj je odgovorio.
– Silvija je devojka iz našeg komšiluka. Zapravo, njena pokojna tetka imala je stan do našeg. Po završetku fakulteta otišla je u Čikago gde je dobila posao menadžera. Udala se za Italijana, inače suvlasnika kompanije u kojoj je radila. Nekoliko godina kasnije razveli su se. Prilikom razvoda dobila je nešto akcija, pa je sada i ona suvlasnik. Pre nekoliko dana doputovala je u Beograd nakratko, da sredi papire u vezi sa nasledstvom.

Ko je Silvija?

– Verena i Anđela će morati da krenu sa vama jer ja u subotu imam zakazan sastanak sa Turcima oko iznajmljivanja poslovnog prostora. Ne znam koliko će potrajati, moraćemo da izađemo na teren ali, čim završim, pridružiću vam se. Ručali su, a potom ih je Siniša napustio.
Siniša Petrović je imao advokatsku kancelariju u centru Beograda. Važio je za uspešnog, ali skupog advokata. Njegovi klijenti su uglavnom bile poznate ličnosti iz različitih društvenih sfera, imućni sugrađani i stranci. Verena je bila navikla na njegove obaveze pa joj odlazak na vikend sa trinaestogodišnjom kćerkom bez Siniše nije bila novost.
Četvrtak popodne. Julska vrućina postala je nesnosna, živa u termometru popela se do četrdesetog podeljka. Verena je pakovala stvari za predstojeći vikend kada je zazvonio telefon. S druge strane čula je melodičan ženski glas sa prizvukom starnog naglaska.
– Stan Petrović?
– Izvolite – ljubazno se javila.
– Treba mi advokat Siniša Petrović.
– Nije kod kuće. Hoćete li da ostavite broj da vam se javi kada dođe? – upitala je Verena.
– Kada ga očekujete?
– Oko osam.
– Hvala, nazvaću tada – žena je spustila slušalicu.
Verena je navikla na ovakve i slične pozive, ali ovoga puta naslutila je da ženski glas pripadao pomenutoj Silviji, pa je osetila nervozu.
Siniša je posle večere seo u fotelju uključivši televizor, Anđela je odavno bila u svojoj sobi, a Verena je radila u kuhinji. Telefon je pozvonio i Siniša se javio. Verena je dobro čula Sinišu kada je rekao:
– Danko mi je rekao da si došla… Naravno da ću ti pomoći, koliko dugo ostaješ? Sutra u osam dođi u moju kancelariju.

Kada se Verena narednog trenutka pojavila u dnevnoj sobi, Siniša joj je rekao da je zvala Silvija kojoj treba njegova pomoć da proda tetkin stan.
– Moraću za vikend to da rešim jer već krajem sledeće nedelje mora da otputuje – rekao je više za sebe.
U petak posle podne Danko i Petra došli su po Verenu i Anđelu pa su se uputili u zajedničku vikendicu na obali Srebrnog jezera.

 

Lepša nego pre

Siniša je nešto pre osam bio u kancelariji. Otvorio je prozore da provetri prostoriju i naručio je kafu. Čim je seo za računar, čuo je kucanje na vratima.
Silvija je bila lepša nego što mu je ostala u sećanju. Prošle su godine od njihovog poslednjeg susreta ali na njoj vreme nije ostavilo trag. Naprotiv, izgledala je bolje nego pre petnaest godina. Miris njenog parfema ispunio je prostoriju.
Dok su ispijali kafu, predala mu je dokumente.
– Želim da prodam tetkin stan, a bakin bih zadržala. Možda ću se vratiti, čini mi se da u Beogradu ima prostora za biznis.
– Da. Mnogo se toga ovde promenilo – rekao je Siniša ne skidajući pogled sa nje.
– I, kako ti se čini? Ima li nade za mene? – upitala je.
– Ne znam. Možda.
Silvija se zvonko nasmejala.
Dogovorili su se da se oko jedanaest nađu u „Maderi“, kao nekad, potom će napraviti uobičajen krug oko Kalemegdana.
Kada je Silvija napustila njegovu kancelariju, pozvao je sekretaricu naloživši joj da otkaže sve sastanke za taj dan jer mora hitno da otputuje.
– Da učinim isto i za sutra? – upitala je.
Trenutak je razmišljao, a onda potvrdio:
– Tako je najbolje.
Silvija je, kao i uvek, bila tačna. Kada je ušla u „Maderu“, svi pogledi bili su uprti u nju a Siniši je imponovalo to što je u društvu tako lepe žene.
Popili su piće, a onda su pošli u šetnju do Kalemegdana. Silvija je često zastajkivala ispred izloga. Bila je oduševljena novim izgledom Knez Mihailove ulice, ali je istovremeno osetila nostalgiju za starim lokalima kojih više nije bilo.
Ispred spomenika Pobedniku počela su da joj naviru sećanja i protiv njene volje. Ovde, pre petnaest godina, Siniša ju je zaprosio. Bio je to najsrećniji dan u njenom životu. Međutim, nekoliko dana kasnije sve je ostavila i otišla je bez pozdrava. U oproštajnom pismu objasnila mu je neminovnost njihovog rastanka.
Izazov je bio preveliki da bi mu odolela jer joj se ukazala prilika da ostvari svoj san. Između ljubavi i karijere odabrala je ovo drugo.
Siniša ju je posmatrao neko vreme a onda se naslonio na ogradu zagledavši se u ušće. Dok je polako uvlačio dim cigarete gledao je kao se grle Sava i Dunav, tu pred njima, bez stida, i za trenutak im je pozavideo. Utešila ga je spoznaja da je, iako ih je život razdvojio, Silvijina i njegova ljubav ostala netaknuta.

 

Uplašio se svojih osećanja

Uplašio se sopstvenih misli ali i osećanja koja su odjednom nabujala u njemu od trenutka kada mu je Danko rekao da je Silvija u Beogradu.
Silvija mu je prišla, a on ju je spontano zagrlio. Gledali su niz reku, zaokupljeni svako svojim mislima. Tišinu je prvi prekinuo Siniša.
– Hoćemo li do „Skadarlije“ na ručak?
Klimnula je glavom, još uvek ophrvana avetima prošlosti.
U „Skadarliji“ im se, uz pesmu tamburaša, raspoloženje vratilo. Ručak su zalili dobrim vinom a potom su pošli da pogledaju tetkin stan.
Suton se kao lopov uvlačio u svaki kutak bojeći plavičastim tonovima sve čega bi se dotakao. Siniša je obišao stan čiji mu je raspored prostorija bio dobro poznat. I dalje je sve bilo na istom mestu, kao da je vreme u tom stanu zaustavljeno. Silvija je skuvala kafu koja je trebalo da simbolizuje njihov oproštaj.
Sela je u fotelju naspram njega pripalivši cigaretu. Gledala ga je kroz poluspuštene trepavice praveći kolutove od dima. Bio je to njihov tajni poziv na ljubav, kojem Siniša nije umeo da se odupre. Prišao joj je, seo je na naslon njene fotelje i počeo da je miluje po leđima. Silvija se protegnula a onda mu je obavila ruke oko vrata…
Završili su u spavaćoj sobi kao i mnogo puta ranije. Kasnije nijedno od njih nije znalo da li je sve to bilo posedica ošamućenosti vinom ili ljubavlju koja je sve ove godine tinjala u njihovim srcima.
Oko ponoći Siniša je napustio stan. Pokušavao je da svežinom noći rashladi usijanu glavu. Znao je šta je učinio ali se nadao da Verena neće saznati. Ovo je bio njegov prvi vanbračni „izlet“ i osećao je grižu savesti. Ipak, umirivala ga je spoznaja da se Silvija za nekoliko dana vraća u Čikago.
Narednog jutra čim je otvorio oči, okrenuo je broj njenog telefona. Još uvek je bio u krevetu kada se začulo zvono na ulaznim vratima. Odveo ju je pravo u spavaću sobu, više nije bio u stanju da razmišlja o posledicama, o Vereni, o neverstvu. Jedino mu je bilo važno da je pored njega nežna i poželjna Silvija.
I narednu noć proveo je u njenom zagrljaju, ali u nedelju ujutro morao je da se pridruži svojoj porodici. Dok je vozio prema Srebrnom jezeru, razmišljao je o Silviji bez griže savesti što je počinio brakolomstvo.
Kada je parkirao auto ispred kuće, Anđela mu je potrčala u susret raširenih ruku:
– Tatice, stigao si!
Verena ga je dočekala na vratima, spremna za plažu.
– Hoćeš li nešto da pojedeš pre nego što pođemo na kupanje? – upitala ga je.
– Nisam gladan, radije bih kafu – odgovorio je ovlaš je poljubivši.
Naizgled, sve je bilo kao pre ali Verena je osetila grč u utrobi.
Dan su proveli na obali jezera a predveče su krenuli u Beograd.
Kada su ostali sami, Verena mu je rekla:
– Sutra putujem u selo.
Iako iznenađen, Siniša je ništa nije pitao.

 

Duboko u sebi osećala je tugu

Vereni je bio potreban mir roditeljske kuće da bi mogla da razmisli o svemu. Nije mogla da bude sa Sinišom a da svaki put kada ga pogleda pomisli na to da je tek izašao iz Silvijinog kreveta. Predosetila je…
Kuća je bila tiha i prašnjava. Otkako su njeni roditelji umrli, niko tu nije živeo. Verena se bacila na posao, morala je prvo sve da počisti. Ceo njen dosadašnji život prošao joj je pred očima kao na filmskom platnu. Bilo je mnogo razloga da bude srećna i zadovoljna, ali je duboko u sebi osećala tugu.
Umorna, ali zadovoljna, uveče se smestila u ljuljašku na terasi. U rukama je držala stari dnevnik koji je pronašla u svojoj devojačkoj sobi. Bio je na istom mestu kao i pre petnaest godina, u fioci noćnog stočića. Otvorila ga je i počela napreskok da čita.

 

19. april 1985.

Posle uskršnjih praznika vratila sam se u Beograd. U studentskom domu još uvek nije bilo gužve jer se većina studenata još nije vratila. Mislila sam da ni Marija nije stigla, što mi je na neki način odgovaralo. Ušavši u sobu koju smo delile, zatekla sam je na krevetu kako plače. Kada me ugledala, poskočila je i zagrlila me. Ispričala mi je da se posvađala sa momkom. Bezuspešno sam pokušavala da je utešim.
– Hoćeš li da ideš sa mnom do Krsta? – upitala me je.
– Kada?
– Sada. Čula sam se sa Dankom, hoće da porazgovaramo.
– Samo da se presvučem.
To je bilo najmanje što sam mogla da učinim za cimerku. Dok smo stigle do Krsta, sumrak se spustio na grad. Danko nam je otvorio vrata. Bilo mi je neprijatno jer sam znala da njih dvoje treba da razgovaraju. Međutim, Danko me je ljubazno zamolio da ih sačekam u sobi njegovog brata. Nisam imala izbora, pristala sam.
Pokucala sam na vrata i ušla. U sobi je bilo mračno. Pored prozora, meni okrenut leđima sedeo je mladić. Nije se okrenuo, samo mi je rekao da sednem.
Osećala sam se glupo u nepoznatoj kući, u mračnoj sobi, sa mladićem kome ni lice nisam videla.
Pokušavala sam da razaznam obrise predmeta u sobi u nadi da će mladić uključiti svetlo. Međutim, on je prekinuo tišinu pričom o devojci koju je mnogo voleo i koja ga je ostavila zbog karijere. U prvom trenutku pomislila sam da je u pitanju poremećena osoba ali ubrzo sam shvatila da sam mu poslužila kao rame za plakanje. Valjda nam je najlakše da dušu otvorimo neznancima.
Kada me je Marija pozvala, bila sam joj zahvalna. Još uvek sam pod utiskom događaja u kući na Krstu i tužne priče nepoznatog mladića mada me se to, u suštini, ne tiče.

 

1. januar 1990.

Najluđa noć – Nova godina! Prvi put proslavljam je u studenjaku. Studente koji su otputovali kući zamenile su beogradske kolege sa našeg i drugih fakulteta. Najviše ih je bilo sa pravnog, tako sam upoznala Sinišu. Divan je dečko, na završnoj je godini kao i ja. Pronašli smo mnogo zajedničkih tema. Pripreme su protekle u dobrom raspoloženju kao, uostalom, i novogodišnja noć. Već 1. januara shvatila sam da sam zaljubljena do ušiju u Sinišu.

 

10. jul 1990.

Sa Sinišom sam već šest meseci. Oboje smo diplomirali i on me je zaprosio. Večeras me vodi na večeru u stan njegovih roditelja. Žele da me upoznaju pre nego što se venčamo. Imam tremu. Hoću li im se dopasti? Hoće li se oni dopasti meni?

11. jul 1990.

U totalnom sam šoku! Veče kod Sinišinih roditelja proteklo je u najboljem redu ali šokiralo me je saznanje da Sinišu znam odranije, a da ga nisam prepoznala. Naime, on je brat bivšeg dečka moje cimerke Marije, onog Danka sa Krsta. 

Sinoć, posle večere kod njegovih roditelja, Siniša mi nije dopustio da se vratim u svoju studentsku sobu.
– Sada si moja verenica, prespavaćeš kod mene – rekao mi je zaljubljeno.
Prihvatila sam ne sluteći kakvo me iznenađenje očekuje.
Kada me uveo u svoju sobu u kojoj je vladao polumrak kao pre četiri godine kada sam prvi put bila tu, paralizovala sam se. Prepoznala sam fotelju pored prozora, kao i onu na kojoj sam sedela. Setila sam se njegove priče o Silviji, devojci koju je mnogo voleo. Za trenutak sam osetila povređenost, bol i ljubomoru ali sam se savladala. Trebalo mi je mnogo napora da od Siniše sakrijem svoje otkriće.
Mislim da mu ne bi bilo prijatno kada bih ga podsetila na naš prvi susret. Uostalom, ko zna kako bi reagovao. Odlučila sam da to zadržim kao svoju malu tajnu.

 

Sve je znala

Zatvorila je dnevnik, a suze su joj se slivale niz lice. Dok je čekala Sinišu u njihovoj vikendici na jezeru, stalno je razmišljala o tome odakle joj je poznato Silvijino ime. Tada nije mogla da se seti priče koju joj je Siniša ispričao pre toliko godina. Siniša nikada nije saznao da je oženio devojku kojoj je otvorio srce u trenutku usamljenosti. Verena mu to nikada nije rekla. Ni Danko je nije prepoznao kada je počela da se zabavlja sa Sinišom. Nikakvo čudo, video ju je samo dva puta. Marija i on su raskinuli ubrzo posle one aprilske posete.
Zagledana u noć, izgubila je osećaj za vreme. Jutro je dočekala budna ali mirna. Donela je odluku. Jedno pitanje vrtelo joj se po glavi: da li će Siniša biti srećan sa Silvijom?
Nekoliko dana kasnije Verena se vratila u Beograd. Anđela je bila sa drugaricama na bazenu, a Siniša u svojoj radnoj sobi. Iznenađena što ga je tako rano zatekla kod kuće, odlučila je da iskoristi priliku za razgovor. Bez ikakvog uvoda Verena ga je upitala:
– Kako je bilo sa Silvijom? Jeste li završili u tetkinom stanu?
Preneraženo ju je pogledao, kao da pred sobom vidi avet. Iskoristila je njegovu zbunjenost pa je nastavila:
– Prvo ste se našli u „Maderi“, potom ste prošetali do Kalemegdana, zatim ste otišli u „Skadarliju“ na ručak i šetnju ste završili na Krstu, u tetkinom stanu.
Glas joj je bio tih i siguran, bez greške je opisala njihov zajedno provedeni dan. Siniša ju je gledao zanemeo od zaprepašćenja ne verujući u ono što je čuo. Nije imao izbora, zatečen, priznao joj je sve, kao i to da ju je prvi put prevario za sve godine njihovog braka pri tom je zamolivši da mu oprosti.
Verena ga je gledala ali njen pogled nije odavao osećanja. Ponašala se kao da je sve u najboljem redu. Jedino ju je glas odao kada je izgovorila:
– Sutra ću podneti zahtev za razvod.
– Verena, nemoj! Misli na Anđelu – preklinjao ju je Siniša.
– A da li si ti mislio na Anđelu? – ogorčeno ga je upitala.
Siniša je ćutao. Bila je u pravu. On nije mislio ni na koga osim na Silviju. Kada je ona bila pored njega, gubio je razum.
Verena je uzela posteljinu i otišla je u dnevnu sobu. Nije mogla noć da provede u istoj prostoriji sa Sinišom…

 

Tagovi: