LJUBAVNA PRIČA: Detinjasti postupak

by | avgust 16, 2010

Dimitrosa sam upoznala slučajno, surfujući na netu. Naša interesovanja bila su slična i često smo „razgovarali“ saznavajući tako sve više podataka jedno o drugom. Pošto sam se detinjasto ponela poslavši Jasminu da na prvom sastanku s njim glumi mene, bila sam nesrećna i utučena. I, priznala sam mu to. Poverovala sam da je među nama sve završeno, ali pronašao je način da ipak budemo zajedno.

AtinaNe znam zašto, ali nikada me nije posebno zanimao prestonički noćni život iako sam imala sasvim pristojno društvo sa kojim sam provodila mnogo vremena, zajedno smo odlazili na more, u bioskope, pozorište, na književne večeri, koncerte… Svi iz mog društva odlazili su s vremena na vreme na „tulume“ uz obaveznu konzumaciju alkohola, duvanskog dima i neverovatnog repertoara pevaljke u mini suknjici, ali mene nikako nisu uspeli da animiraju za takvu vrstu zabave. Prvo, alkohol ne podnosim, dim još manje, a za neartikulisano zavijanje još uvek neafirmisane buduće zvezde naše estrade zaista nemam ni volje ni živaca. Zato, umesto da idem u „život“, najradije sam birala druženje sa grčkim mitovima ili romansiranim istorijskim likovima. Jasmina, sa kojom se družim od prvog osnovne, nije krila da ne razume moju sklonost ka, kako reče, „buđavoj istoriji koja to nije“, i sigurna sam da joj je svaki put bilo drago kada svojim nenadanim dolaskom prekine moje putovanje u prošlost.
– Milice, da li stvarno misliš da će ti to nekada u životu zatrebati? Pobogu, kome je još važno kako se zvao grčki bog rata ili koga je Hera rodila a ko joj je pastorak?! I ko mari za Zevsove nebrojene preljube? Osvrni se malo oko sebe, već ti je dvadeset pet godina, a još nisi ostvarila pravu vezu. Pomisliš li ti ikada na udaju?
Jasmininu omiljenu tiradu nikada nisam prekidala, puštala sam je da je po hiljaditi put izgovori do kraja a onda smo se, uz kaficu, dogovarale o našim uobičajenim aktivnostima.

 

Opsednutost internetom

Umesto istorije, čudnim sticajem okolnosti upisala sam i završila informatiku i tog leta bila sam u potrazi za odgovarajućim poslom. S obzirom na to da su moji roditelji sasvim pristojno materijalno potkovani, ali ne zahvaljujući njihovom radu i trudu nego nasledstvu od prethodnih, vrednih generacija naše porodice, nisam bila u grču zbog zaposlenja i zato sam koristila taj predah da se posvetim svom omiljenom štivu, ali i „igrački“ koju sam od tate dobila na poklon za dvadeseti rođendan. „Pentium trojka“ sasvim je zadovoljavao moje potrebe i u međuvremenu sam se baš zarazila surfovanjem po internetu.
Jasmina je bila potpuno nezainteresovana za taj oblik zabave ali, kada sam joj pokazala kakve se sve mogućnosti nude, izvesno kratko vreme gnjavila me je da je ponešto naučim, međutim, kao i obično, njena pažnja mogla je da se zadrži na nečemu najduže nekoliko dana i onda je rapidno počela da pada.
Kada sam završila studije, moja opsesija internetom počela je da dobija razmere elementarne nepogode. Svaki trenutak koristila sam da se konektujem i pronalazim brdo novih informacija kojima sam utaživala žeđ za nečim novim, nepoznatim. U nekoliko navrata stidljivo sam se uključila u internet diskusije sa mladim ljudima iz celog sveta, naravno na teme koje su me zanimale. Posle žešćeg „okršaja“ sa jednim Grkom oko čuvene Atlantide, počeli smo sve češće da „razgovaramo“. Priznajem, prijalo mi je da razmenjujem mišljenje sa nekim koga sam doživljavala kao sebi ravnog i naši učestali kontakti dugo su bili na „akademskom“ nivou, sve do trenutka kada mi je na ekranu zasvetlelo Dimitrosovo pitanje:
– Milice, koliko ti je godina?
Istog trena, ne razmišljajući, ukucala sam cifru, a onda dodala: – Zašto?
– Očekivao sam da si mnogo starija, a sada sam baš prijatno iznenađen činjenicom da neko tako mlad dobro poznaje istoriju i mitologiju moga naroda.
Laskalo mi je to, priznajem, i, što da ne, pitala sam i ja njega koliko mu je godina.
– Trideset četiri, ali s obzirom na to da radim sa mladim ljudima, osećem se mlađim.
Tako je počelo… Svakodnevno smo Dimitros i ja „ćaskali“ posredstvom svojih kompjutera, nekada i dva-tri puta dnevno. Čudno je to, uvek sam tu vrstu komunikacije smatrala nekako otuđenom, nestvarnom, ali ispostavilo se da sam posle izvesnog vremena počela da zamišljam kako on izgleda, kako se ponaša, kako reaguje… Osetila sam da je i on pomalo zainteresovan za mene ali se nisam usuđivala da se otvorim, nego sam na njegova pitanja lične prirode odgovarala neutralno, koliko je to bilo moguće.
– Ti nisi normalna, taj Grk ti je baš okrenuo pamet, samo o njemu pričaš! – ljutito je gunđala Jasmina posle bezuspešnih pokušaja da me nagovori da izađemo. – Zatvorila si se u četiri zida kao da su ti svrake mozak popile. Hej, devojko, sva si požutela, ne vidiš ni sunca ni meseca! Ako misliš da ću te takvu gledati, grdno se varaš. Razgovaraću sa tvojom mamom, ovo više ovako ne može!
Naravno, ćutke sam otrpela njenu galamu.
Prošli su meseci kada mi je, iznenada, na mejl stigla fotografija. Dimitros na Akropolju. Srce mi je brže zaigralo jer mi se sa ekrana smešilo markantno tamnoputo lice čoveka koga sam, kako mi se činilo, već dobro upoznala ali me je zaprepastila činjenica da sam ga gotovo tako zamišljala. Pošto nije bilo nikakve poruke, pretpostavila sam da se i od mene očekuje isto. Zato sam pronašla jednu zajedničku fotografiju sa Jasminom i namerno, bez objašnjenja ko je ko, poslala sam je.

 

Najava dolaska

Moj internet poznanik javio se vać sutradan uz komentar:
– Ne znam koja si od ove dve devojke ti ali, pošto dolazim na jedan dan poslom u Beograd krajem maja, nadam se da ćemo se upoznati. Javiću ti se telefonom čim stignem. Nadam se da nećeš biti zauzeta.
Uhvatila me je užasna panika. Šta sad? Šta ako se nada da je Jasmina devojka sa kojom svakodnevno komunicira? Šta ako bude razočaran što sam to ja? Priznajem, Jasmina je mnogo atraktivnija od mene, mnogo više polaže na svoj izgled, uvek prati modna dešavanja, jednom rečju, ona ume sa muškarcima, za razliku od mene.
Odmah sam je nazvala i, kako sam joj delovala usplahireno, dotrčala je i s vrata počela:
– Znala sam da će nešto krenuti naopako. Šta je sad?
– Jasmina, molim te da me saslušaš. Dimitros za nekoliko dana dolazi u Beograd i želi da se sretnemo. Pošto sam mu poslala našu zajedničku fotografiju, plašim se da misli da si ti, zapravo, ja. I… plašim se da će se razočarati kada vidi mene, pa te molim da me zameniš.
– Ti si potpuno luda! Zar misliš da tip neće provaliti da ja nisam osoba sa kojom je sve ove mesece razmenjivao umne, visokoprane misli? Osim toga, moje znanje engleskog je na nivou srednjoškolskog, što znači nikakvo. Ne pada mi na pamet da se blamiram pred tipom zato što si ti ko zna šta utripovala!
Ipak, nisam odustajala jer sam znala da Jasminu treba dobro pritisnuti i pristaće na sve što od nje očekujem. Konačno je prihvatila da me zameni, ali uz uslov da to bude samo jedan susret.
Dimitros se javio telefonom prvog radnog dana sledeće nedelje. Dogovorili smo se da se nađemo kasno popodne u bašti hotela „Moskva“ jer je tamo odseo. Odmah sam nazvala Jasminu zamolivši je da se pripremi. Bila sam zadivljena kada sam je videla, činilo mi se da nikada nije tako dobro izgledala. Sa strepnjom sam je ispratila sve vreme joj dajući uputstva na koji način da izbegne teme koje bi je mogle odati.

 

Sastanak s Dimitrosom

Ništa nije moglo da mi skrene misli sa Jasmininog i Dimitrosovog susreta. Iako sam pokušavala da se zabavim nečim, uhvatila sam sebe da nervozno šetam po stanu i svaki čas bacam pogled na sat. Vreme se sporo vuklo, činilo mi se da je prošla godina pre nego što je Jasmina uletela u moju sobu. Bila je raspoložena, razgovorljiva i jedva je čekala da mi sve ispriča.
– Pobogu, ni sanjala nisam da je tip tako zgodan i šarmantan. Nije mi trebalo mnogo da iz malog mozga izvučem zaboravljene fraze engleskog jezika i sasvim zadovoljavajuće smo komunicirali. Pravi je laf. Otišli smo na večeru u „Staru trešnju“, plesali smo, smejali se, jednom rečju, sjajno smo se zabavljali. U stvari, trebalo bi da ti se zahvalim što sam se ovako dobro provela. I, znaš, Milice, ovo ti se možda neće dopasti, ali dogovorili smo se da za tri nedelje otputujem kod njega u Atinu da mi pokaže sve ono o čemu ste vas dvoje raspredali u prepisci. Prosto nisam mogla da odolim kada me je pozvao. Nadam se da se ne ljutiš. Pa, nisam ja kriva što ti nisi htela da se vidiš sa čovekom!
Bila je u pravu. Šta sam mogla da očekujem poslavši prelepu Jasminu u naručje mladiću koji mi se, to sam tek sad shvatila, veoma dopao. Nisam imala pravo da se ljutim na nju, ali ipak mi se želudac nekontrolisano stisnuo u čvor. Šta sad? Na to pitanje nisam mogla da odgovorim i odlučila sam da sve prepustim vremenu.
Sutradan sam od „svog“ Grka dobila poruku:
– Bilo mi je divno sa tobom, očekujem te, kako smo se dogovorili, u mom gradu.
Kako nisam znala šta da mu odgovorim, nepomično sam buljila u ekran, nesposobna da ukucam jedno jedino slovo. Prošlo je nekoliko munuta i stigla je nova poruka:
– Šta se dešava, Milice, vidim da si na liniji ali nećeš da pričaš sa mnom. Gde sam pogrešio?
Odlučila sam da odmah prekinem ovu šaradu i impulsivno sam mu odgovorila:
– Nisi ti pogrešio, ja sam. Prvo, moram da ti se izvinim što sam bila nepoštena prema tebi. Nisi se sreo sa mnom nego sa mojom prijateljicom Jasminom. Zaista ne znam šta mi je bilo, pomislila sam da ti se sasvim sigurno ona dopala na fotografiji i zamolila sam je da se nađe sa tobom umesto mene. Znam da je to bilo detinjasto, ali pošto ste se ti i Jasmina tako lepo proveli i pošto ćete se uskoro sresti i u Atini, ne želim da kvarim vaš odnos i iskreno se nadam da će vam opet biti lepo.
Nije bilo odgovora. Sada je Dimitros verovatno zbunjeno gledao u ekran i ko zna šta je mislio o meni. Rezignirano sam isključila kompjuter i pošla u šetnju kejom. Šta sam uradila? Zašto mi je sve ovo trebalo?
Sledećih nekoliko dana uzalud sam proveravala svoje poruke, nijedna nije bila od Dimitrosa. Dakle, normalan, odrastao čovek naljutio se zbog infantilnog poigravanja dve Beograđanke sa njim. Očekivala sam da mi se bar Jasmina javi sa vestima, ali ni nje nije bilo, a ja se nisam usuđivala da je nazovem.

 

Poslovna ponuda

Nedelju dana kasnije mama mi je rekla da sam dobila poziv za razgovor u vezi sa poslom. Kako, pitala sam se kada nigde nisam konkurisala, bar ne u poslednjih nekoliko meseci. Ali, dobro, možda je u pitanju neka firma u koju sam se ranije prijavila a nije dovoljno ažurna ili im je upravo sada potreban neko mog profila. Međutim, kada sam videla naziv firme, nikako nisam mogla da se setim da sam pokušala da kod njih dobijem posao. Bavili su se prodajom kompjutera i verovatno bih im sasvim odgovarala bar u delu kada je potrebno kupcu objasniti sve mogućnosti određenog programa. Još jedna stvar me je iznenadila: ko ozbiljan zakazuje razgovor sa kandidatom u pet popodne? Ipak, radoznalost me je prisilila na to da se pojavim.
Doterana najbolje što sam umela, prijavila sam se na portirnici odakle su me uputili na treći sprat, kod gospodina Pavića. Mlađa, uglađena sekretarica objasnila mi je uz izvinjenje da je potrebno da sačekam kratko vreme da gospodin Pavić obavi razgovor sa svojim inostranim partnerom i da ću odmah zatim biti primljena.
Nisam bila nervozna zato što nisam bogzna šta očekivala i, kao što sam već rekla, došla sam više iz radoznalosti. Posle kratkog telefonskog poziva sekretarica mi je rekla da mogu da uđem. Stariji čovek je ustao iza ogromnog radnog stola ljubazno mi pruživši ruku uz srdačan osmeh. Priznajem, bila sam zbunjena jer mi je to ličilo na pozdrav čoveka kod koga je urgirano za mene sa nekog veoma važnog mesta, a ja nisam znala sa kojeg. Raspričali smo se, ponudila sam mu na uvid svoju diplomu, rekla šta sve umem u poslu koji bi trebalo da radim i činilo mi se da je gospodin Pavić veoma zadovoljan. Objasnio mi je da njegovo preduzeće sarađuje sa jednom grčkom firmom i da bi bilo potrebno, s obzirom na to da dobro govorim engleski, da već koliko prekosutra otputujem u Atinu na pregovore o novoj pošiljci.
Bila sam polaskana tolikim poverenjem, sledećeg dana sam sa gospodinom Pavićem razradila sve detalje mojih obaveza i spremila sam se na petodnevni poslovni put.
Veče uoči putovanja sedela sam pred kompjuterom lomeći se da li da se javim Dimitrosu. Ipak to nisam učinila.

 

Susret u Atini

Pošto sam se smestila u prestižni atinski hotel u kojem mi je naš partner rezervisao sobu, javila sam se u centralu kooperantske firme i dogovorila termin za susret sa njihovim menadžerom, gospodinom Lenakisom. Kada sam prolazila kroz hotelski hol, recepcionar me je zaustavio rekavši da mi je Lenakis ostavio poruku da se nađemo u maloj taverni iza ugla u kojoj me već očekuje.
Iako mi je to bilo pomalo čudno, sledila sam uputstva i, ušavši u polumrak lepo uređenog lokala, zastala sam za trenutak da bi mi se oči privikle na slabo osvetljenje. U dnu prostorije primetila sam da je jedna povisoka silueta ustala i pošla prema meni. Uputila sam se u tom pravcu a onda sam shvatila da mi taj čovek pruža buket prelepo aranžiranih margareta. Otkud je znao da baš njih volim, sevnulo mi je kroz glavu. Uz osmeh iskrenog zadovoljstva prihvatila sam cveće i, podigavši pogled prema svom saradniku-džentlmenu, ostala sam skamenjena. Preda mnom je stajao Dimitros!
– Vidiš, Milice, ipak nam je bilo suđeno. Doduše, malo sam sudbini pripomogao, ali to nije greh. Reci da se ne ljutiš što sam se ovoga puta ja poigrao sa tobom.
Nije mi palo na pamet da se naljutim iako sam shvatila da je sa svojim beogradskim saradnikom, gospodinom Pavićem dogovorio sve detalje mog „radnog“ angažmana, kao i put u Atinu, a saznala sam i da je onog dana kada sam bila na razgovoru za posao, Dimitros sedeo u susednoj kancelariji iščekujući ishod.
Sledećih pet dana provela sam na svim mestima koja sam toliko želela da vidim, u društvu čoveka koji me je oborio s nogu. Već treće večeri, dok smo plesali tesno priljubljeni, rekao mi je da želi da sa mnom provede ostatak života.
– Nema razloga da dajemo sebi vremana da se upoznamo. Mislim da se sasvim dovoljno poznajemo posle onoliko četovanja, a bilo bi lepo i da ponešto zajedno otkrivamo.
Javila sam svojim roditeljima da se udajem i ostala sam s Dimitrosom u Atini. Naravno, zbog administrativnih poslova morala sam često da putujem u Beograd i da objašnjavam mami da se nisam zaletela, da je Dimitros pravi čovek za mene. Treba li da kažem da je Jasmina bila moja kuma na venčanju?
Prošlo je sedam godina otkako smo Dimitros i ja zajedno i nijednog trenutka nisam se pokajala zbog svoje ishitrene odluke. Svake noći zaspim i svakog jutra probudim se pored čoveka za koga me vezuju najdublja osećanja.

 

Tagovi: