LJUBAVNA PRIČA: Nedopustiva osećanja

by | maj 1, 2010

Iako sam oduvek smatrala „bolesnim“ veze između mladih muškaraca i starijih žena, dogodilo mi se da se užasno zaljubim u dečka mlađeg od mene dvadesetak godina. Najstrašnije je to što se on dopao i mojoj kćerki, kao i činjenica da nisam prezala od podlosti samo da ga rastavim od njegove devojke. Na kraju mi se sve vratilo kao bumerang…

Oduvek sam se pitala šta to starija žena vidi na mlađem muškarcu? Naravno, pri tom ne mislim na podnošljivu razliku od nekoliko godina ali, kada mladić ostavi svoju devojku zbog dvostruko starije žene, to, po mom mišljenju spada pod kategoriju „bolesno“.

S druge strane, nikada se nisam čudila kada bih ugledala mladu devojku pored zrelog muškarca, a takav moj stav verovatno je uslovljen patrijarhalnom sredinom u kakvoj sam odrasla.

Međutim, čoveka pre ili kasnije stigne ono čemu se nekada čudio. Nažalost, nije zaobišlo ni mene.
Zovem se Branka, četrdeset dve su mi godine. Radim dobro plaćen posao, imam četvorosoban stan i garsonjeru, dobar auto, dvadesetdvogodišnju kćerku, a kako se brinem o svom izgledu, mnogi misle da smo sestre. I, najvažnije – slobodna sam. Neograničeno slobodna. Kako sam se osećala i kako sam podizala dete s obzirom na činjenicu da sam ostala udovica u tridesetoj godini, samo ja znam. U svakom slučaju, vreme je učinilo da bol umine. Živim normalnim životom, tačnije, tako je bilo do pre dve godine kada mi se dogodilo upravo ono što sam oduvek prezirala.

Svog pokojnog supruga Dragoja upoznala sam i zavolela na prvoj godini fakulteta. Iz te velike ljubavi rođena je naša kćerka Ena. Naravno, kasnije su svi bili ponosni na nju ali tada, kada sam na prvoj godini fakulteta ostala u drugom stanju odlučivši da se udam i da rodim, moji roditelji bili su van sebe od besa. Obrazovani, ambiciozni i strogi, teško su se mirili sa mojom odlukom.

– Branka, ovo zaista nisam očekivao od tebe. Obezbedili smo ti uslove da studiraš, da postaneš neko, pa mi nikako ne ide u glavu da si sve to odbacila zarad želje da se udaš i da postaneš domaćica koja će večito živeti u muževljevoj senci – govorio je moj otac.

– Milane, sada je kasno, izabrala je svoj put. Dragoja što se tiče, završio je fakultet, zaposlio se i vreme mu je za ženidbu – nadovezala se majka. Nije bilo vike, psovki, šamara, ali je iz svake njihove reči izbijao očaj. Naravno, tada mi nisu verovali da ću jednog dana ostvariti svoje ambicije i da neću ostati samo domaćica, žena uspešnog muškarca. 

Po Eninom rođenju nastavila sam da učim. Ispite sam polagala vanredno, a Dragoje mi je svesrdno pomagao oko deteta. Diplomirala sam i dobila posao baš u vreme kada smo našu kćerku upisali u školu, bio je to naš zajednički uspeh i mislim da su moji roditelji tek tada shvatili kakvog su zeta dobili.

 

Muževljeva pogibija

Dragoje je bio kompletan muškarac, možda ne savršen, ali vrlo blizu savršenstva: obrazovan, kulturan, beskrajno šarmantan, požrtvovan, dobar suprug i još bolji otac. Deset godina koje smo proveli zajedno zauvek će u mom sećanju ostati kao najlepši period mog postojanja. S obzirom na to da je Dragoje bio lokalni predstavnik jednog stranog preduzeća, obišli smo čitavu Evropu. Svako putovanje bilo nam je novi medeni mesec sa kojeg bismo se vratili srećniji i zaljubljeniji. 

Dragoje nije bio rasipnik ali, kada su bili u pitanju oni koje je voleo, zaista nije štedeo. Živeli smo u prekrasno uređenom četvorosobnom stanu i, kada je saznao da se prodaje garsonjera na našem spratu, ni trenutka se nije dvoumio.

– Kada ostarimo, ostavićemo veliki stan našoj Eni, a nama će biti sasvim dovoljna ta garsonjera.
Nije nam se dalo da zajedno ostarimo. Dragoje je poginuo vraćajući se sa službenog puta. Moj svet se srušio kao kula od karata. Slomljena, radila sam mehanički, samo da skrenem misli i zaboravim, a bilo mi je još teže zato što su svi pokušavali da me uteše.

Možda je tako trebalo da bude. Bila sam potrebna svom detetu, trebalo je da je volim za dvoje, najzad, bila sam jedinica, a moji roditelji sve stariji i bolesniji. Bio je to prevelik teret za ženu bez oslonca ali upravo to skrenulo mi je misli izvukavši me iz učmalosti i letargije. Nisu moja osećanja otupela, već sam na neki način sazrela i postala mnogo jača.

Posle Dragojeve pogibije postala sam obazrivija i umerenija. Shvatila sam koliko je život nepredividljiv, da sve može da nestane u jednom trenutku i zato sam odlučila da zagospodarim sopstvenom sudbinom.
Posao prevodioca obavljala sam najbolje što sam mogla. Bio mi je utočište od tužnih misli i jedini izvor mojih prihoda, ali ne bilo kakvih prihoda. Zarađivala sam odlično, a to mi je mnogo značilo jer nisam želela da moja devojčica oskudeva u bilo čemu. Naravno, znala sam da je najvažnije pružiti joj ljubav, zato sam se trudila da svaki slobodan trenutak provedem sa njom, da joj bar malo zamenim oca koga je obožavala. I nisam je više ostavljala kod svojih roditelja kada je trebalo da putujem. Ena je svuda išla sa mnom, baš kao ja nekada sa Dragojem. 

Sada sam ponosna što sam je izvela na pravi put, ali mi je žao što ne živimo zajedno i što sam ostala sama. U vreme kada je Ena pohađala srednju školu, u razmaku od dve godine ostala sam bez oba roditelja. Bilo mi je teško, ali vremenom čovek nauči da se nosi sa gubicima. Ipak, vodila sam računa o tome da se ne pretvorim u sebičnu majku koja očekuje da će joj žrtva biti uzvraćena.

 

Studije u Londonu

Na našu sreću, firma za koju je Dragoje radio obezbedila je detetu svog tragično nastradalog radnika stipendiju i školovanje u inostranstvu i zato naša Ena sada živi i studira u Londonu. Bilo mi je teško kada je otišla, bila sam najusamljenija žena na celom svetu, ali znala sam da je to jedinstvena šansa koju moje dete ne sme da propusti.

Dobro, ne bih bila iskrena kada bih kazala da sam živela od uspomena na Dragoja. Zaboga, bilo mi je samo trideset godina kada sam ostala udovica! Sa njim su otišla moja najdublja, najtananija i najiskrenija osećanja. Drugi deo mene vapio je za životom, bilo mi je potrebno da me neko voli. Avanture nisu dolazile u obzir, pa su moj život u narednih deset godina obeležila dvojica muškaraca. Sa prvim sam bila u vezi dve, sa drugim čak pet godina, ali…

Momir nije želeo da se bilo šta poremeti u odnosu između mene i Ene, govorio je da su deca na prvom mestu. Nekoliko meseci po Eninom odlasku kazao je da je pravo vreme da ozakonimo našu vezu i da je krajnje vreme da mu rodim dete. Bila sam zatečena. Ne kažem da je tražio nemoguće, možda bi sve bilo drugačije da sam se posavetovala sa svojom kćerkom ali nisam. Zapravo, verovatno mi to služi kao izgovor jer nisam bila spremna da rađam u trideset devetoj. Bolelo me je to što se Momir i ja sve više udaljavamo, zabolelo me je i rastanak. Ne znam, možda sam pogrešila. 

Dva meseca kasnije proslavila sam svoj četrdeseti rođendan, sama. Naravno da sam imala dovoljno prijateljica i kolega da organizujemo žurku, bila sam društvena i često sam priređivala sedeljke bez posebnog povoda ali tada sam zaista želela da budem sama. Poželela da uživam u tišini, da bar taj dan provedem onako kako želim, bez obaveza, preterane učtivosti, ljubaznosti i želje da ugodim drugima. I, svidelo mi se. Možda nisam bila svesna da sam tada podvukla crtu, ali sam promenila stare navike. Nisam postala osobenjak, ali prijala mi je samoća. Naravno, život me je naučio da nijedno stanje nije večno, znala sam da ću pre ili kasnije poželeti nešto drugo, ali da će me snaći ono što je „van pameti“, ni u snovima nisam slutila.

 

Podstanar u garsonjeri

Naša garsonjera nikada nije bila prazna. Pošto je na dobroj lokaciji, blizu fakulteta, studenti su se otimali o nju a, na moju sreću, sa tom decom nije bilo problema. Dolazili su uglavnom po preporuci i ostajali do kraja studija. A potom se pojavio on, Nemanja. I ništa više nije bilo isto.

Nemanja je, naravno, kao i svi moji predhodni stanari, došao iz unutrašnjosti.
– Pravo, ekonomija, ili nešto treće? – upitala sam.
– Ekonomija – toplo se nasmešio.
Nemanjine oči bile su krupne, iskrene, a bilo mi je jasno da sa njim neću imati problema jer sam primetila da ne skreće pogled već da svog sagovornika gleda pravo u oči. Lako smo se dogovorili oko cene a još lakše oko kućnih pravila. Niko od tih mladih ljudi nije remetio moj mir, jedino što sam zahtevala bilo je da čuvaju nameštaj i da ne prave lumperajke koje bi uzbunile stanare naše zgrade.

Nemanja je bio lepo vaspitan i veoma interesantan mladić… I tih, toliko tih da mi se ponekad činilo da u garsonjeri nema nikoga. Naravno, to je rezultiralo prvim devetkama i desetkama u indeksu, a meni je bilo posebno drago to što je bio pažljiv. Kao da sam i ja bila zaslužna za svaki njegov položeni ispit, pozvonio bi na moja vrata, mahnuo indeksom i kazao:
– Gospođo Branka, izvolite na kafu kod mene, ja častim.

U spontanom razgovoru jednom prilikom dotakli smo se njegovih roditelja.
– Razvedeni su već petnaest godina ali sada su se dogovorili da oboje finansiraju moje studije – rekao je Nemanja spustivši šoljice na sto.
– Izvini, nisam znala. U svakom slučaju, lepo je što su ostali u dobrim odnosima i što oboje misle na tebe.
– Da, konačno su se setili – reče Nemanja zamišljeno. – Dok sam odrastao kraj nepismene i nagluve bake oni su se provodili, svako za svoj groš, i mrzeli su se kao najveći neprijatelji. Da me imaju, setili su se tek kada je baka umrla i kada su se oboje smirili uz druge partnere. Da budem iskren, nisam se nadao da će mi omogućiti školovanje ali izgleda da su se opametili.

Pokvario mi je čitav dan, čak sam se rasplakala. Takva deca obično završe kao narkomani i probisveti. A on je bio tako dobar, pametan, otresit, tako zreo… Ili ga je život naterao da prerano odraste. Potom sam se setila svoje kćerke. Potpuno različite sudbine, njegova i moje Ene, a opet… Opet, bili su tako slični. „Deca“, pomislih i osetih da mi vrele suze peku obraze.

 

Nedostajao mi je…

Odlučan da uspe u onome što je zacrtao, ili u strahu da se njegovi roditelji ne predomisle, Nemanja je cele godine marljivo učio i položio je sve ispite. U njegovom indeksu, pored devetki i desetki bila je upisana samo jedna osmica. Rekao je da tako treba i da je to protiv uroka. Nasmejala sam se od srca.
– Do oktobra, gospođo Branka – pozdravio me je.
– Do oktobra. Lepo se odmori i napuni baterije za drugu godinu – mahnuh u znak pozdrava. Ostala sam da stojim ispred zgrade sve dok se auto njegovog oca nije izgubio u mnoštvu automobila.

Inače, Nemanjini roditelji nisu dolazili često, više su mu navraćali drugovi. Nisam ih upoznala, ali sam znala da su tu kada bih prošla pored ulaznih vrata i čula tihu muziku i razgovor. Jedina osoba sa kojom me je Nemanja upoznao bila je Teodora, njegova devojka, sićušna crnkica sa ogromnim, tamnim i toplim očima. Zabavljali su se iz gimnazijskih dana, pa sam ga jednom prilikom upitala zašto ne stanuju zajedno i tako podele troškove. Tačnije, ispričala sam mu svoju životnu priču, svoj i Dragojev početak.
– Završila sam fakultet kao udata žena i imala sam bebu.
– Da, ali je vaš muž radio. Bili ste materijalno obezbeđeni. Ne kažem da meni i Dori tako nešto nije palo na pamet ali oboje potičemo iz nesređenih porodica, oboje smo samo studenti, i ne želim da pogrešimo pa da se kajemo. Uostalom, mladi smo, a vreme će pokazati da li smo suđeni jedno drugom.

Baš je voleo tu devojku… Činjenica da mi Nemanja nedostaje nije ukazivala na bilo šta „uvrnuto“, ili sam u to vreme samo mislila da je to normalno. 

Ljutila sam se na Enu zato što ne dolazi preko leta kako to rade svi studenti jer sam tada bila najusamljenija. Ali, Ena je u vreme letnjeg raspusta obilazila svet, a meni je navraćala u vreme novogodišnjih i božićnih praznika.

 

Ljubomorna na kćerku

Tako je bilo i te zime, s tom razlikom što Nemanja i Dora nisu otišli svojim kućama, želeli su da praznike dočekaju u Beogradu. Pogodilo me je Enino glasno razmišljanje kao da mi je pre buđenja udarila šamar. I pre nego što sam došla sebi, postalo mi je jasno šta se događa.

– Jao, mama, kako je sladak! Pa, on je najlepši student koji je ikada stanovao kod nas! – Ena je kao u transu zurila u vrata koja je Nemanja zatvorio za sobom. – A baš bismo bili lep par, ovako oboje visoki, plavi, a, šta kažeš?
– Ena, ne pričaj gluposti, molim te. Kao prvo, ne živiš ovde, drugo, mlađi je od tebe.
– Pa, nisam mislila da se udajem, a mlađi je jedva dve godine. Mmmmm… – za trenutak je sklopila oči. – Novogodišnja romansa. äta misliš o tome?
– Mislim da su ti šanse ravne nuli. Ima devojku sa kojom je dugo u vezi, veoma je lepa i znam da je mnogo voli – brzo sam pokupila šoljice i krenula u kuhinju, a srce mi je snažno tuklo u grudima. Mislim da sam u tom trenuku postala svesna svojih osećanja. Nemanja je po godinama mogao da mi bude sin a bila sam zaljubljena u njega. I želela sam ga kao što žena želi muškarca.

Bili su to najduži i najteži novogodišnji praznici. Duži od onih koje sam slavila samo sa Enom posle Dragojeve smrti, duži od onih kada je Ena odrasla i krenula svojim putem. Ono što mi se sada dešavalo svakako nisam priželjkivala ali dogodilo se, osećala sam strast koja je visila iznad „tromeđe“ ludila, morbidnosti i težnje da opravdam svoju želju, a nisam znala kako da se borim… Ili možda nisam želela da se borim.

Tada sam prvi put poželela da se Ena što pre vrati tamo odakle je došla. Nisam se plašila da će zavesti Nemanju već me je užasno nerviralo to što je non-stop pričala o njemu. Nisam smela da je ućutkujem jer sam se plašila da me ne razotkrije i preostalo mi je da čekam da se praznična gužva slegne, da se i Ena i Dora vrata svojim obavezama… Naravno, i Nemanja, samo da znam da je tu.

Opet, čemu sam mogla da se nadam? Izgledala sam zanosno, ali kome? Nemanja je bio dvadesetogodišnjak i nije nas delio samo zid i hodnik, delilo nas je više od dve decenije, čitavo jedno detinjstvo i mladost, gotovo jedan život. Mrzela sam sebe, ali izgleda da sam izabrala pogrešan put za spasenje svoje duše. Umesto da se okrenem drugim muškarcima, da pokušam da zaboravim, Nemanja je postao moja opsesija.

 

Počela sam da treperim

Zaista mi nije jasno šta me je to nateralo da zatreperim pred tim mladićem. Možda zato što me je neodoljivo podsećao na moju prvu, veliku, nikada prežaljenu ljubav, na mog Dragoja. Nemanja je bio isto tako visok, plav, imao je oči kao Dragoje, zelene, krupne, duboke, čak im je i boja glasa bila ista.
Borila sam se protiv svojih osećanja. Kunem se Bogom da sam se borila protiv nečega što mi je oduvek bilo nepojmljivo, uvrnutno, bolesno… Govorila sam sebi da to nije u redu, da njihova fizička sličnost ne opravdava moje želje, nažalost, pobedilo je ono čega nisam mogla da se rešim. Želja da se dopadnem Nemanji, da mu se prepustim kao žena i da se još jednom osetim mladom, bila je jača od zdravog razuma. Morala sam da ga razdvojim od Dore, bio je to jedini način da mu se približim i tada sam uradila nešto što sebi nikada neću oprostiti.

Nemanja je bio uredan, ali Dora je bila zadužena za pranje prozora i ribanje tepiha, sređivala je Nemanjin plakar i usisavala prašinu sa najskrovitijih mesta, čak i ispod masivnog dvoseda gde sam, u trenutku bolne zaljubljenosti i pomućene svesti, namerno bacila svoje čipkane gaćice. I… pronašla ih je.

Prvi put otkako se Nemanja uselio začula se galama iz garsonjere. Potom je usledio tresak vratima, Nemanja je izleteo na hodnik i počeo da viče:
– Teodora, stani… Nemoj da odeš, Dora… Kunem se da nemam pojma! – potom se začuo još jedan tresak vratima i nastala je tišina.
Sada više ne znam da li je to bila ljubav. Tačnije, možda je bila, ali svesna sam činjenice da sam tada samo na sebe mislila i čekala sam trenutak kada će Nemanja, skrhan bolom i samoćom, zakucati na moja vrata.

 

Užasno poniženje

Zakucao je mnogo brže nego što sam pretpostavljala, još iste večeri, i bila sam spremna na sve, jedino nisam računala na njegovu pronicljivost.
– Branka, vi imate ključ od garsonjere? – upitao je oštro odbivši da sedne.
– Naravno da imam – odgovorih odlučno ali mazno. Trebalo je „spustiti loptu“ jer, u protivnom, svi moji planovi pali bi u vodu. Na moju nesreću, Nemanja je tražio odgovore bez odlaganja i filozofiranja.
– Onda, kako objašnjavate onaj komad ženskog donjeg veša ispod dvoseda u mojoj sobi?
– Zaista ne znam o čemu pričaš – slegoh ramenima.
Kao da nije registrovao moje reči, nastavio je:
– Bilo bi dobro da znam da li sam ja jedini stanar one garosnjere ili je, možda, u mom odsustvu, izdajete na sat?
– Nemanja, iznenađuješ me – rekoh tobože uvređeno. – Jedna dama sebi nikada ne bi dozvolila nešto tako nisko a to što si pronašao…
– Toga nije bilo prošle sedmice, i nisam pronašao ja, već Teodora. Da, pronašla je gaćice… Ženske gaćice! I otišla je! Otišao bih i ja da sam ispod njenog kreveta pronašao muške gaće! – počeo je da viče mlatarajući rukama.
– Slušaj, Nemanja – napućenih usne i izvih obrvu. – Ljubav se zasniva na poverenju pa, ako je tvoja devojka pobegla zbog jednih gaćica, to znači da je ili isuviše mlada, nezrela i nespremna za izvesne razgovore, ili je isuviše lukava… Da, lukava. Zar ti nije palo na pamet da je mogla sama da ih poturi? Možda je već zaljubljena u nekog drugog, a to je najlakši način da ode. Eh, Nemanja, tako si naivan – posegnuh rukom prema njegovom obrazu, za mene je stvar već bila rešena ali, nažalost, umesto slatkog osećanja pobede, dočekalo me je poniženje.

– Varaš se, Branka – prvi put izgovorio je moje ime bez dodatka „gospođo“ i bez persiranja. – Nimalo nisam naivan i umem da čitam između redova. Nesumnjivo je da si iskusna kada su u pitanju ženske podvale, a to znači da se lukavstvom nije poslužila Dora već ti. A to je bolesno – uneo mi se u lice. – Toliko bolesno da te žalim. Uzgred, jednu majku imam, kakva god bila, i druga mi nije potrebna – okrenuo se, pošao ka vratima, a potom je dodao:
– Nema potrebe da mi vraćaš novac koji sam ti dao za naredni mesec. Iskoristi ga za svoje dobro, poseti psihijatra – tresnuo je vratima a potom je nastala mučna tišina…

Kako sam se osećala? Ne znam, ne sećam se. Zurila sam u zatvorena vrata i, ako postoje trenuci u kojima sva čula otupe, trenuci kada čovek nije svestan svog postojanja, doživela sam ih. Sve me je podsećalo na pravu, beskonačno dugu liniju na ekranu aparata koja se pojavi kada se čovek rastane sa dušom. Ništavilo… ništa drugo.

Stiglo me je dva dana kasnije, kada sam shvatila da Nemanja odlazi. Bila sam ljuta na sebe zato što sam čekala, zato što ništa nisam preduzela. Jedan trenutak promeni sve, a šta smo mogli da kažemo i uradimo za dva dana i dve noći… Ipak, nismo mogli. Nemanja je to vreme iskoristio na pametnije stvari a toga sam postala svesna kada mi je ključ od garsonjere predala Teodora. Vratila mi je i ključ i moje čipkaste gaćice, i oslovila me je sa „teto“, i to me je baš zabolelo.

Nekoliko koraka dalje, okružen prepunim torbama, stajao je Nemanja, lepši i poželjniji nego ikada, baš kao da je meni u inat sazreo preko noći. Nije me udostojio nijednog pogleda.

Za trenutak mi se učinilo kao da gledam Dragoja. Došao čovek da mi se osveti, ko zna zbog čega, našao mlađu i lepšu i sada ponovo odlazi bez pozdrava. Zatomih krik u grudima. To ipak nije bio moj Dragoje. Njegovo vreme odavno je prošlo, moje lagano prolazi, a vreme ove mladosti tek dolazi. U tom vremenu, za mene, nikada neće biti mesta.

Od tada je prošlo gotovo godinu dana. Garsonjeru nisam izdala i ne znam da li ću to ikada više učiniti. Ne plašim se novog razočarenja, ali sve mi u njoj još uvek miriše na Nemanju koga ne želim da ga zaboravim. Svesna sam da se moje želje graniče sa nemogućim, možda već lagano ludim u iščekivanju da će se on ipak vratiti, ali ne mogu protiv sebe. U svakom slučaju, kada ovaj bol prostane nepodnošljiv, učiniću ono što mi je Nemanja poslednje rekao – posetiću psihijatra. Možda ipak postoji lek za ovo moje usamljeno, ranjeno i nesrećno zaljubljeno srce, nešto što će ubiti ova luda i nedopustiva osećanja.

Tagovi: