Moj muž uporedo je živeo s mojom najboljom prijateljicom

by | jul 5, 2011

Lazi iprevareJednog lepog subotnjeg jutra pošli smo s komšinicom Dobrilom i njenom kćerkom Marinom na Savu. Tamo je Dragan doživeo infarkt. Ali to je bio samo početak mojih problema, usledila su bolna saznanja

 

Subota je dan kome se moja porodica oduvek radovala jer je bio "rezervisan" za druženje, izlete, šetnje, posete prijatelja. Taj dan određen je za slavlja, pa ako su rođendani i godišnjice "padali" u druge dane, mi smo ih odlagali za subotu.
Ove subote spremali smo se da provedemo dan na Savi, tačnije, na splavu ujka Toše. Moj dragi ujak proživeo je poslednje godine života na tom splavu odvojen od sveta, gradske vreve i užurbanosti, mirno provodeći penzionerske dane u pecanju, kartanju s drugarima i u povremenom druženju s mojom porodicom. Kuvali smo riblji paprikaš, plivali i slušali priče iz ujka Tošine mladosti. Nisam se mnogo iznenadila da je baš meni zaveštao taj splav. Znao je da ću umeti da cenim i održavam to njegovo poslednje prebivalište, koje je pamtilo mnoge srećne zajedničke dane.
Sirena automobila opominjala me je da požurim. Još jednom sam proverila sadržaj izletničke korpe kao i da li su svi uređaji isključeni. Moj suprug Dragan sedeo je za volanom, a naša deca Sanja i Marko zauzeli su zadnja sedišta. Još je trebalo da svratimo po moju prijateljicu i komšinicu Dobrilu i njenu kćerku Marinu. Već deset godina nas dve smo nerazdvojne, baš kao i naše kćerke, vršnjakinje, koje su išle zajedno u školu. Dobrila je bila udovica, njena Marina nije zapamtila oca, koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Posle te tragedije sa dvogodišnjom kćerkom doselila se u naš grad u potrazi za poslom. Lepo se snašla, a i mi smo joj pomagali koliko smo mogli. Čudnom igrom slučaja naše devojčice bile su veoma slične pa se dešavalo da nas na ulici pitaju da li su bliznakinje, što je i Dobrilu i mene silno zabavljalo. Naravno da nijedna subota nije mogla proći bez njih dve, iako moj pokojni ujak nije baš voleo Dobrilu. Izbegavao je njenu napadnu ljubaznost i što se ona više trudila da mu ugodi, on se sve više zatvarao. Ali, nikada nismo obraćali pažnju na to, ipak je on bio pomalo čudak.
Dobrila je istrčala iz dvorišta čim je čula automobilsku sirenu, u jednoj ruci nosila je tešku torbu a drugom je gurala Marinu da požuri.

 

Ostala sam bez Dragana

 

Dan je bio kristalno čist a plavetnilo neba gotovo je bolelo koliko je bilo lepo. Nigde oblačka, samo sunce i toplota, dan kao stvoren za uživanje i kupanje. Naravno, odmah po dolasku na splav deca su se bacila u vodu, dok smo nas dve raspremale stvari koje smo ponele. Moj muž se predao svojoj strasti, ribolovu, samouvereno nam obećavši da će upecati dovoljno ribe za paprikaš. Dobrila i ja smo sedele u platnenim stolicama i gustirale kafu prebirajući najnoviji trač iz komšiluka kad je do mene dopro neobični zvuk s druge strane splava gde je Dragan pecao. Pogledah u Dobrilu, ali je i ona napeto osluškivala i gotovo istovremeno smo skočile sa stolica i potrčale na tu stranu. Dragan je ležao na leđima grčevito se držeći obema rukama za grudi. Lice mu je bilo gotovo plavo, očito se borio za vazduh. Pritrčale smo mu.
– Dragane, dušo moja, šta ti je? – vrisnula sam prestravljeno.
Dobrila je bila "neupotrebljiva", stajala je potpuno okamenjena, užasnuta. Pokušala sam da mu masiram srce, ali nisam imala snage. Videla sam da trpi užasne bolove.
– Dobrila, zovi Hitnu, brzo, gde ti je mobilni?
Dok je ona nespretno prebirala po tipkama, ja sam pokušavala da primenim veštačko disanje. Bila sam sigurna da je Dragan pretrpeo srčani udar i polako sam se prisećala šta u takvom slučaju treba uraditi. Činila sam sve što mi je padalo na pamet, a onda sam odahnula jer sam čula zvuk sirene Hitne pomoći. Deca su čekala na obali da pokažu bolničarima put do nas i već sledećeg trenutka mog muža su odnosili. Dobrila i ja smo, zajedno s decom, krenule za njima. Koncentrisala sam se na vožnju, a Dobrila je sve vreme plakala. Nerviralo me je to pa sam joj grubo rekla da umukne.
U bolnici smo mogle samo da sedimo u čekaonici i da strepeći iščekujemo doktora koji će nam doneti vesti.
Posle nekoliko sati izašao je postariji lekar i saopštio nam ono što sam već znala: Dragan je doživeo infarkt, trenutno je stabilan, ali komplikacije nisu isključene. Dopustio mi je da ga nakratko posetim. Dok sam oblačila zaštitni mantil za ulazak na odeljenje intenzivne nege, krajičkom oka videla sam da se i Dobrila oblači. Podigla sam obrve, a ona je požurila da mi objasni da me neće pustiti samu u tako strašnom trenutku. Bila sam joj zahvalna.
Čovek koji je ležao na krevetu gotovo da nije ličio na mog muža. Bol i patnja su u ovih nekoliko sati izmenili njegov lik. Srce me je zabolelo od tuge i očaja. Tiho sam plakala gledajući ga priključenog na sve one aparate. Bio je budan. Nije mogao da govori pa je samo gledao čas mene, čas Dobrilu. Činilo mi se da želi nešto da nam kaže. Ogromna patnja ogledala se u njegovom pogledu. Priđoh i stisnuh mu ruku da ga ohrabrim. On drugom rukom potraži Dobrilinu ruku i nežno je stisnu. Začudih se. Da li je on pri svesti ili su mu misli potpuno zamućene? Prepoznaje li nas? Nisam stigla da razmišljam o tome jer se na ekranu krivulja rada njegovog srca naglo promenila, oglasio se alarm i u sledećem momentu oko njegovog kreveta sjatilo se mnoštvo sestara i doktora koji su činili sve da mu pomognu. Nas su blago izgurali napolje. Virila sam kroz staklena vrata moleći se Bogu. A onda se nakon silne užurbanosti sve smirilo i znala sam… gotovo je. Pala sam prijateljici u zagrljaj i nas dve smo plakale kao deca. Trebalo je reći mojoj deci, a nisam imala snage za to. Umesto mene, učinila je to Dobrila.

 

Dani tuge i bola

 

Narednih dana sećam se kao kroz maglu. Stalno sam bila pod sedativima jer taj užasni bol drugačije nisam mogla da podnesem. Ljudi su dolazili i prolazili, primala sam saučešće, slušala šta govore i ništa nisam shvatala. Bila sam svesna samo Draganove odsutnosti, činjenice da ga više nema i da ga nikada više neće biti. Šta je strašnije moglo da me snađe? Čak ni na decu nisam mislila tih dana. A onda se sve stišalo… Ostali smo sami. Zapravo, sve vreme uz mene su bile Dobrila i njena Marina, gotovo da nisu odlazile svojoj kući. Tugovale su isto kao i mi, članovi porodice. Ponekad mi se činilo da Dobrila pati više od mene, ako je to bilo moguće. Za tih nekoliko dana ona se potpuno promenila, kao da se slomila. Bila sam joj zahvalna na podršci i prijateljstvu, ali nisam mogla da razumem kako može toliko da saoseća s nama. Vrlo osetljiva duša…
Parastos sam pripremila već donekle pribrana. Deca su mi mnogo pomogla, bila su hrabra, brinula su o meni. Na groblje smo otišli Dobrila, deca i ja, pre svih. Nosili smo bukete cveća, a kad smo ih polagali na Draganov grob, Dobrila se onesvestila. Odjednom joj se telo ukočilo, oči joj se izvrnuše i ona se sruči na zemlju. Vrisnuh od straha, deca počeše da plaču. Pritrčaše neki ljudi i pomogoše joj da se povrati prskajući je vodom. Smestili smo je u kola i povezli u bolnicu. Slabašno je progovorila zatraživši da je vozimo kući, a ne u bolnicu, ali ja sam insistirala da je pregleda doktor. Ovakvo stanje zahtevalo je medicinsku intervenciju. Dovoljno sam straha preživela.
Bila sam s njom u ambulanti dok ju je doktor pregledao. Boja joj se polako vraćala u lice. Međutim, u sledećem momentu meni je gotovo pozlilo kad ju je doktor, potpuno siguran u to što govori, upitao:
– Gospođo, u kom ste mesecu trudnoće?
Ćutala je gledajući me, ali je doktor insistirao:
– Dakle, koji mesec?
– Četvrti… – tiho je odgovorila.
Nisam mogla da poverujem svojim ušima. Dobrila je trudna! Osoba s kojom provodim gotovo dvadeset sati dnevno trudna je a ja to na ovakav način saznajem. Ne mogu da verujem! Dovraga, o čemu se tu radi? Nešto tu ne štima. Najboljoj prijateljici prećutati tako važnu životnu činjenicu… A ne znam ni s kim bi mogla zatrudneti, pa ta žena otkad se poznajemo nije bila ni u kakvoj ljubavnoj vezi, bar koliko ja znam. A evo, sada vidim da ništa ne znam. Ko je otac njenog deteta i kad se sastajala s njim? Neverovatno! Ostala sam šokirana. Dok se Dobrila polako oblačila a doktor je savetovao šta treba da radi, ja sam stajala kao mumija čekajući da se probudim iz košmara.
Ćutke smo se vozile do kuće. Namerno nisam htela da postavim pitanja koja su navirala u mojoj glavi, a njoj nije palo na pamet da mi bilo šta objasni.
Kad smo se smestile u njenom udobnom dnevnom boravku, više nisam mogla da izdržim:
– Pobogu, Dobrila, kako si to mogla da mi prećutiš? Trudna si četiri meseca! S kim? Ko je otac?
Ćutala je, a onda je podigla oči i taj pogled više nije ličio na njen. Bio je to pogled žene koja me mrzi, koja se sprema da izgovori najužasnije stvari, osećala sam kako bes ključa ispod njene blede kože.
– Ovo je dete čoveka koga sam volela i koji je mene voleo više nego ikoga na svetu. Čoveka koji je otac i mog prvog deteta i još troje koje sam, nažalost, morala da "sklonim". Ovo neću, rodiću ga, iako mu je bila namenjena drugačija sudbina. Sada kad njega više nema, imaću bar uspomenu. Nadam se da će biti sin i daću mu očevo ime… Dragan – poslednje reči izgovorila je vrišteći.
Slušala sam i nisam mogla da poverujem ono što čujem. Moj pokojni muž bio je u vezi s mojom najboljom prijateljicom i otac je deteta koje ona nosi. Bio je i otac njihove nerođene dece, i njene kćerke Marine. Ne, ne, to je laž, pa on nije poznavao Dobrilu kad je Marina rođena.
– Lažeš, gaduro, sve si slagala, vređaš uspomenu na mog muža. Kako je mogao biti Marinin otac kad nisi živela u našem gradu u vreme kad si je rodila – sada sam i ja vrištala.
– Naravno da nisam, ali je Dragan pet meseci radio na terenu u mom rodnom gradu. I sreli smo se, da znaš, i zavoleli kao niko nikada. Voleo je zemlju po kojoj sam hodala, obećao da će se razvesti od tebe i da će se mnome oženiti. Onda je otišao na nekoliko dana kući i ti si zatrudnela. Ja sam tada već bila trudna, nosila sam Marinu. Dragan se lomio, nije znao šta da radi. Mene je obožavao, ali je voleo i tebe i sina, poštenje mu nije dopustilo da te ostavi trudnu. Za to vreme je moja trudnoća napredovala i on mi je predložio da rodim, da malo sačekam, a onda da se preselim u vaš grad. Sam se potrudio da mi pronađe ovu kuću. On mi je pomogao da se zaposlim i skućim. Obećao je da ćemo se venčati kad deca malo poodrastu, da će te najzad ostaviti. Oh, kako sam te mrzela čekajući svih ovih godina da moj čovek najzad bude samo moj, a ne potajni ljubavnik koji se šunja u moju postelju kad ti zaspiš ili u retkim trenucima kad nam nisi za vratom. Ali, zahvalna sam mu što je bio dovoljno mudar da te navede na prijateljstvo sa mnom. Tako je Marina mogla da se druži sa svojim tatom, a ja sa svojim voljenim. I kakva si glupača, ništa nisi primetila sve ove godine. Mislila si da ti je zvezda na čelu i da Dragan ne vidi nikog osim tebe. Malo sutra! Kako si bila smešna dok si mi se ispovedala. Meni, koja sam te mrzela najviše na svetu. Koliko sam želela da nestaneš, da te nema, a onda je moj Dragan, moja ljubav, moje sve na svetu, umro. Ti si ga ubila, gaduro! Na silu je s tobom živeo samo da ne povredi decu. Da te je davno ostavio, možda bi sada bio živ radujući se zajedno sa mnom ovoj našoj bebi.
Dobrila je sipala reči kao otrov na moje srce, raspadao se celi moj svet. Ništa više nije bilo na svom mestu. U jednom trenu postala sam žena bez života, uspomena, prijateljstva, ljubavi, bez svega što sam mislila da sam imala. Sve sam izgradila na mehuru od sapunice i onda u trenutku sve je i nestalo.
Nisam imala snage da ustanem i da krenem kući. Imam li uopšte svoju kuću? Jesu li moja deca još uvek moja, jesam li ja – ja? Kao poludela, počela sam da proklinjem sve po redu: i Dragana, i Dobrilu, i njihovo nerođeno dete, i Marinu… A onda sam se otreznila. Šta ja to govorim? Ne daj Bože da me neko čuje. Šta bi moja deca rekla na to? Kako da njima objasnim ovo što ni meni nije jasno? Kako da im tresnem u lice istinu o ocu koji se još nije ohladio u grobu, za kojim svaki dan plaču? Kako će to uticati na njihov dalji život? Odjednom mi je sve bilo kristalno jasno. Deca nipošto ne smeju da saznaju ovo što ja sada znam. Nikad. Moraju ostati pošteđeni surove istine o prevari i licemerju ljudi koji su im bili najdraži na svetu.
Okrenula sam se Dobrili.
– Slušaj me, zmijo! O ovome ćeš ćutati kao zalivena, a ja obećavam da nikome ni reč neću reći. Ti i ja ćemo se i dalje posećivati kao da ništa nije bilo, viđaćemo se kao pre. Da nijednu reč nisi zucnula ni pred mojom decom ni pred Marinom! Deca treba da sačuvaju uspomenu na Dragana onakvog kakvog ga se sećaju. Ne želim da pate više nego sada. Prekršiš li to, veruj mi, ubiću te, neću ni okom trepnuti. Dala si mi previše razloga za to. A sada, evo, dolaze deca, prekidamo razgovor o ovome.

 

Svako svojim putem

 

Deca utrčaše u sobu i sjatiše se oko kreveta na kojem je ležala Dobrila.
– Teta Dobrila, kako si? – zabrinuto je pitao moj sin Marko, a Sanja i Marina grlile su je ljubeći njene obraze.
– Dobro sam, deco, samo treba malo da se odmorim – sabrano je odgovorila Dobrila.
– Hajde da pustimo našu bolesnicu da se odmori. Idemo kući na sladoled – divila sam se sebi kako sam uspevala da zvučim kao i obično.
Dok su se deca zabavljala sladoledom, povukla sam se u svoju sobu jer sam jedva zadržavala suze. Osećala sam da u meni raste bes, da ću prepući od ljutine. Popila sam dve tablete za smirenje, ali uzalud. Odlučila sam da sutra ujutro odem psihijatru jer sama nisam bila u stanju da se izborim sa svim ovim što se na mene sručilo u nekoliko dana.
Doktorka Ružić pomno me je saslušala. Smirivala me je samo kad bih u naletu besa naglo ustala spremna da razbacujem stvari po njenoj ordinaciji. Posle prve seanse ništa nije komentarisala, propisala mi je jake sedative koji su mi pomogli da donekle funkcionišem i da bar malo spavam tokom noći. Vremenom sam, korak po korak, izašla iz lavirinta osećanja i zbrkanih misli. Počela sam da se vraćam u život. Zanimljivo, pomagalo mi je to što sam se svakodnevno susretala s Dobrilom i Marinom. Nisu mi davale vremena da se uljuljkujem u varljive misli niti da potiskujem ono što se zaista desilo, ili čak da počnem da branim Dragana u mislima, da ga idealizujem. Dolazile su mi svakodnevno te dve ženske osobe koje su bile nemo svedočanstvo izdaje i prevare, a ja sam se borila sa sobom i na kraju sam se izborila. Bila sam u stanju da jednoga dana sebi kažem: živa si, imaš svoju decu, mlada si, zdrava, ne smeš se predati, nije sve laž, ima negde i za tebe sreće. Ako sam živela tolike godine u iluziji, odsad ću biti oprezna i suvereno ću vladati svojim životom. Nikada više neću slepo verovati u ljubav i prijateljstvo, držaću oči širom otvorene a srce neću lako predati nikome, ali ću živeti, i neću gubiti nadu u to da negde postoji pošten čovek koji će me voleti.
Deca su počela da zapitkuju primetivši da se Dobrila svakodnevno širi u struku. Naterala sam je da im kaže da će uskoro roditi bebu. Nisam se uplitala u njeno objašnjenje, dobro se ona snašla, umela je da laže. Ispričala je priču o nekom čoveku koji je otac njenog deteta i koji je čeka u rodnom gradu da se venčaju. Čim je Marina završila školu, njih dve su se odselile Dobrilinim roditeljima. Nije me zanimalo to kako su je dočekali posle toliko godina, neudatu i trudnu. Sigurno joj se nisu mnogo obradovali. Bilo mi je pomalo žao Marine, mile i dobre devojčice, ali kad se setim kako je došla na svet, znam da je više ne bih mogla pomilovati kao pre. Sanja je patila za svojom drugaricom i često ju je spominjala. Marina joj nije pisala niti se javljala i Sanja ju je vremenom zaboravila.
Jednoga dana dobila sam pismo u kome je bila samo jedna rečenica: "Ime mu je Dragan". Nije bilo potpisa, a ta kratka, prosta rečenica gotovo me je vratila u stanje pre psihijatrijske terapije. Srećom, bila sam sama u kući, jer u suprotnom ne bih mogla da se suzdržim, poludela bih pred decom. Plakala sam satima u zamračenoj sobi, a onda sam izašla kao da ništa nije bilo. Odlučila sam da je ta priča za mene definitivno završena. Morala sam još to da izbacim iz sebe na papir i da ne mislim ni o Draganu, ni o Dobrili, ni o njihovoj deci ni trenutka više u svom životu.

 

Tagovi: