Domaći film, jedna reč

by | maj 14, 2013

Dada_11Probudim se jutros, pristavim vodu, otvorim kutiju s kafom, kad ono – šipak. Prazna. Ih, mislim se, ko će sad da silazi do radnje, još ni pižamu nisam skinula. I setim se – imam negde u šteku sto grama, one što su nam gosti doneli. Prodžaram po fiokama i… Jeeeee…! Eto, razlika između sreće i nesreće, često se meri na grame.

O, da, i te kako, i sreća se meri. Ali ne onako, avionima, kamionima, kamarom para. Sreća je obično vrlo mala i retko se servira u velikim porcijama. Mislim nešto, sve što me je ikada u ovom životu usrećilo – moglo je da stane na dlan. Da se vratim na onih sto grama, ili…?

duda-sreca

Sreća se meri, na grame, milimetre, minute, sekunde. Nikad u ogromnim količinama, nikad na tone, milje, godine. Često i ne znam zašto sam srećna. Kad smo se selili, mislila sam – biću najsrećnija u novom stanu. Nisam. Bila sam zadovoljna, ok, i dopadalo mi se to što vidim, ali me je brzo prošlo. Posle dve nedelje opet su me nervirale iste stvari. Sudopera je ponovo bila puna, lavabo muzgav, a korpa za veš pretrpana. To nije sreća.

Sreća, prosto, nema veze sa novim stanom, boljim kolima, količinom novca koji imam ili nemam. Jeste, jurim i ja za ovim i onim, ali zbog toga se ne osećam dobro, samo umorno, iscrpljeno, iznevereno.

Sreća je kad kupim one dve šake jagoda na pijaci, da Bebi skinem zazubice. Znam da prve jagode nisu bogznašta, znam da je čisto bacanje para, ali ona se svakog proleća tako ozari kad ih vidi… Sreća je kad putujemo, mrak je i mesečina, a ja ubacim onaj naš cd, ćutimo, vozimo se, ništa više.

Svakakve gluposti mogu da me usreće. Sitne sitnice. Pakovanje žvaka – jedva 14 grama. Kad ih nemam u tašni – nesrećna sam. Nula koma sedam grama nikotina u cigareti, nije za pohvalu, ali je sreća. Petnaest mililitara laka za nokte u nekakvoj „pink rabbit“ nijansi. Mala bočica Bulgarija. Jedna tuba savršeno platinastoplave farbe za kosu. Milka od sto grama. Jedna kesica vanil šećera, teška svega sedam grama, ali ako moj kolač nema tih sedam grama – neće da valja.

Dve kile i tristapedeset grama – toliko je imala Beba kad se rodila. Mali format, a sreća – do neba. Njene prve cipelice bile su veličine priveska za ključeve. Opet sam se radovala – milimetrima. Prvi zubić – linija jedva vidljiva golim okom, a ipak – sreća. Zatim, tri minuta Kleptonove fantazije na gitari. Dva gutljaja vina. Pet maslina. Zrno grožđa. Minut
ćutanja. Glasan smeh. Trenutak u kom se kiša i sunce smenjuju. Zagrljaj koji traje samo malo duže od uobičajenog. Ono vreme, pre nego što sat zazvoni, kad ćulimo ispod jorgana. Sumrak i svitanje.

Sreću sam često sretala na pijacama. Zvek kantara. Krezubi osmeh starca. Osmeh stranca. Miris i ukus – i to je sreća. Jabuke koje stvarno mirišu na jabuke. Na gostinjske sobe koje se zimi ne greju. Mirisi. Toliko mirisa. Miris bebećeg potiljka. Tek pomuženo mleko koje šušti. Dunje. Stari šifonjer. Reči. Žuti stiker na kom si napisao da me voliš. Poruke koje mi ostavljaš na tajnim mestima. Mini bar hotelske sobe, naša prva noć. Još čuvam one sapunčiće.

Moj prvi tekst, veličine poštanske marke – objavljen u novinama. Prve Bebine ukrivo izgovorene reči. Patanite, totolači i Nepatica. Palačinke, kolači i Crvenkapica. Mala crno-bela slika za pasoš. Razgovor s majkom. Pravo pismo napisano rukom. Razglednica s mora. Držanje za ruku. Knjiga za kojom ginem – odjednom se pojavi u knjižari preko puta. Novi recept koji ispadne savršeno. Osećaj peska na bosim nogama. Ukus hladne kafe na nepcima u vreli letnji dan. Popodnevno sunce na kapcima. Cveće koje ne očekuješ. Ona ruka na ramenu kad joj se najmanje nadam. Lepa reč.

Kaži mi nešto lepo, molim te.
Nešto lepo – kažeš i nastavljaš da spavaš.

Tagovi: