Duda Alapača: On uvek radi drugu

by | februar 24, 2016
Autorka teksta: Duda Alapača

Autorka teksta: Duda Alapača

Svađali su se toliko da se sve orilo, toliko glasno da sam mogla jasno da čujem kako je „glupa krava opet presolila krompir“, kako je „nesposobna da živi“ i kako treba da se „vrati odakle je došla“. Čula sam i kako je rekla da bi rado otišla, ali nema gde, uostalom – nije luda pa da s najlon kesom izađe iz stana u koji je uložila ceo svoj život. Šta si to ti uložila…? Sve… sve što sam imala, plaćala sam račune, hranu… Dokaži. – rekao je. Opsovala je.

Opsovala sam. Ne prave više debele zidove kao nekada. Sve znam, sve čujem. A imam i tu neku ludu žicu da mi se ljudi sami poveravaju. Tako sam slučajno saznala i za njenu priču. Srele smo se, pre nekih godinu dana, ispred zgrade. Mislila sam da ću se izvući s jednim „dobar dan“ u prolazu.
– Komšinice. – zaustavila me. – Jeste nas čuli sinoć..? Baš smo preterali, je l’ da…? Nije on loš, znate, on samo tako, ponekad… Nego, ‘ajte da popijemo kafu, nećemo valjda na ulici stajati.
– Jao, ja bih rado, ali žurim… – stadoh da se pravdam. Bilo me stid sebe jer me je stid nje.
– Ma ‘ajte samo na pola sata, za kafu uvek ima vremena. – reče i zastade. – Sama sam, ne brinite, on radi drugu. Uvek radi drugu.

On radi drugu, pomislih. Preko dana je sama. Uživa u svojim malim trenucima samoće, pre nego što on dođe i sve pokvari. Zato se uvek svađaju noću.
– Ne gledajte ovaj moj lom, – reče. – Baš sam se spremala da usisam, kod nas je stalno haos, ništa ne stižem. Ne ljutiš se da pređemo na ti, mislim – znaš sve o meni, nema smisla da ti persiram. I tako, pređosmo na ti.
– Nije on tako loš, – ponovi. – samo je malo nervozan. Ceo život je bio takav, nervčik. Znamo se još od srednje škole. Zaljubila sam se u njega na prvu, bio zgodan, nije da nije, kad prođe pored mene, ma mislila sam – srušiću se. Ono, ja klinka, balavica, s protezom preko zuba, dosta da me pogleda, samo vidiš – kolena klecaju. A i bio je jako pametan, načitan. Uvek sam padala na te načitane, guska. I eto, on mi je bio prvi pravi dečko. Sve mi je s njim bilo prvo, posebno. Kad si treći srednje – u svemu vidiš ljubav. S jedne strane, godilo mi je što je iskusan, s druge, stalno sam se poredila s njegovim bivšim, kao da već nisam bila dovoljno nesigurna u sebe.

Jednom smo se dogovorili da ću doći kod njega u osam. Stigla sam u osam i pet. U tih pet minuta, toliko se iznervirao da je smrskao telefon o zid. Meni bilo smešno, kao – eto, ludo jedna, stalo mu je do tebe, voli te… O, u šta sve nismo spremni da upakujemo ljubav…?! Trebale su mi godine da shvatim da to nema nikakve veze sa mnom, još manje da pomislim da je ljubav. On je naprosto bio agresivan. Merio mi je vreme koje mi je potrebno od škole do njegove kuće. Deset minuta. Ako stanem da popričam s nekim, ako se zagledam u izlog, ako mi pobegne autobus – ako zakasnim iz bilo kog razloga – sve je to bio znak da ga ne volim. A ako ga ne volim, on će umreti. Ubiće se. Tako mi je govorio. On će se ubiti zbog mene, zamisli samo kako to može da imponuje jednoj balavici od sedamnaest godina..!? Eto, konačno, ljubavi, prave, strasne, one iz romana, hej vi, sestre Bronte, čujete li ovo, moj Hitklif je voljan da umre za mene… I umesto da pobegnem glavom bez obzira, ja sam jedva čekala da završim srednju školu pa da se udam. I udala sam se. Majka je htela da mi svisne od muke, godinama mi u kuću nije ušla. Otac mi je zabranio da mu pređem prag. Ništa nije bilo važno, verovala sam da me voli. Njegovo treskanje po kući, razbijanje tanjira, šutiranje stvari – u početku mi je sve to bilo normalno. Strastven čovek, emotivac, bar nije neki mlakonja, mislila sam. Voli me. Zbog te ljubavi nikada nisam čekala da telefon dvaput odzvoni, javljala sam se na prvu, skakala da otvorim vrata, da me ne čeka, jer kad čeka – on sumnja, a kad sumnja – pobesni. Ljubav je postala strah a strah je postao sastavni deo života. Strah da ga ne probudim ujutro, strah da ne prepečem tost, strah da košulja ne bude ispeglana baš onako kako on voli. Ako nije tako, onda sam glupa krava. Uostalom, šta ja to tebi pričam, pa ti bar imaš direktan prenos našeg noćnog programa…
– Je li te ikad…?
– Udario…? Nije. Nikada, kunem se. Ali, veruj mi, ponekad poželim da jeste. Onda bih konačno imala i taj zvanični dokaz nasilja. Jer ovo tiho ubijanje u pojam se ne računa. Išla sam u centar za socijalni rad, jednom. Vratili su me. Svi ponekad polude, rekli su. To je samo temperament. Imate li krov nad glavom? Imam. Je li vas kad izbacio na ulicu… Nije. Jeste li gladni..? Nisam. Kao da to što sam sita svega nije dovoljan dokaz.
– Pa šta ćeš da radiš…?
– Ništa. Mi smo već uigrana ekipa. Znam šta ga nervira, znam šta smem, šta ne smem. Dece, srećom, nemamo. Uglavnom sam ok, ne provociram, ne čačkam, pomerila sam smenu na poslu, tako da radim prvu, kad ja dođem kući, on ode, kad se on vrati, ja se pravim da spavam. Ako se baš i sretnemo, budni, gledam da se sklonim. Ako čuješ da sam usred noći pojačala muziku do daske, da znaš da plačem. Mogu da podnesem da me svet sluša kako vičem iz petnih žila, ali ne mogu da plačem pred publikom. Ne mogu…
– Ali ne možeš se sklanjati celog života…
– Možeš. Kad moraš.

Godina je prošla, sporadične svađe se nastavile. Vladi nisam ništa pominjala a nju sam izbegavala onako kako se izbegava neko kome ne znaš kako da pomogneš, iako mi se nešto gorko skupljalo u grlu svaki put kad pomislim na nju, svaki put kad začujem to tiho režanje odozdo.

Ležali smo budni u krevetu.
– Misliš da nešto treba da učinimo…? – upitala sam Vladu. – Mislim, ovo traje već neko vreme… Stvarno se plašim da…
– Ma daj, nije to ništa. Svi se svađamo ponekad. Pomiriće se oni, biće sve okej, videćeš.
– Misliš..?
– Ma da… Slušaj… pustili su muziku… Šta sam ti rekao, sve je okej.

Pišite Dudi na [email protected]!

Tagovi: