SoulKitchen by Žana Poliakov #2

by | jul 31, 2013

zanapoliakov

Ovo je godina u kojoj se sve vaše misli brzo manifestuju, pa ako uđete u spiralu loših misli, lupite sami sebe“, kaže Vajana Stajbal (Vianne Stibal), žena koja prenosi svetu čudesnu i isceljujuću tehniku zvanu theta healing (www.thetaway.com). Srela sam je neočekivano u Zagrebu i tako čujem sve što je bilo potrebno da čujem.

Danas više nego ikada – svi naši strahovi imaju priliku da se obistine, osim ukoliko ne promenimo način razmišljanja. Već znate da misli postaju stvarnost. Sad više nemamo luksuz da se izgubimo u negativnim predosećajima, ali imamo privilegiju da kreiramo sopstvenu stvarnost onako kako nama odgovara, bez obzira na stanje sveta oko nas.

Energija ide kuda ide naša pažnja, tako da treba obratiti pažnju na sve što je oko nas dobro. Ako se fokusirate na loše vesti, dobićete ih u obilju. Možda to neko voli da kvaziintelektualno nazove eskapizam, ali većina će vam pričati da se spustite na zemlju jer „to nije realno“. Sve dok vi sumnjate, takvi će se ljudi pojavljivati oko vas. Tako sam rešila da se suočim sa – sopstvenim ocem. To je tek izazov! On, rođen početkom pedesetih, rmbao čitavog života, rob svojih navika, kad me čita ili sluša u medijima, navodno sve zna, voli on i Lujzu Hej, ali u praksi – odradi sve kako je i navikao.

Tako da sam napravila plan da kuću koju je moj otac izgradio pretvorim u shabby chic atelier. Sve ofarbano u belo, starinski nameštaj u funkciji, pastelne boje – plava, zelena i malo lavande. Treba uzeti u obzir to da je kuća građena osamdesetih, kad je dominantna boja bila braon. Moje je sad da svu tu tamu pretvorim u svetlost.

Neposredno pre toga prvi put u životu donela sam krajnje racionalnu odluku. Šta sad, razmišljala sam, završila sam jedan posao ovde… mogu da pišem, preselim se kao Pekić u London i tamo stvaram, lepo se udam (što se i ja ne bih udala), pa sredim papire, dobijem britansko državljanstvo (iako nemam pojma šta će mi!).

Sad idem u Indiju s jednim muškarcem a želim da sam sa drugim! Ne mogu da verujem da skoro deceniju kasnije radim istu stvar – idem u južnu Indiju da tokom zime uživam u suncu i začinima, i to sa zvaničnim partnerom dok su mi sve misli usmerene ka drugom. U Indiji me je već čekao Gandhi, u zemlji gde je Gandhi the father of the nation. Uz to, izazovem kompletan kolaps vazdušnog saobraćaja u Istanbulu, gde sam presedala. Smeste me u divan hotel, kako samo Emirati mogu da ti se umile kad ti kasni avion, večeram sama i sedim u apartmanu od 100 kvadrata. Opet sama. Srećom imam internet.

„Vidite da ne treba da idem u Indiju“, razgovaram s drugaricama preko Facebooka. Nijedna me nije podržala u mojoj iracionalnoj slutnji. „Ma ne, treba da ideš, biće ti super! To je samo mali test kome treba da se vratiš – on nikada nije uz tebe kad ti je potreban, a Gandhi je ipak čovek na svom mestu.“

A kad sam ja uopšte donosila racionalne odluke, pitam se. Ne znam šta mi je sad. Nešto sam se uplašila, pogodilo me to sve u vezi s mojim prethodnim poslom i taj raspad redakcije. Zaista sam bila tužna zbog toga što su saradnici i prijatelji pokazali svoja prava lica.

Pomislila sam da nemam prijatelja na ovom svetu. Valjda sam i ja jednom poželela da se naslonim na nekoga, makar privremeno, dok ne prođe oluja. Najteže mi je da budem slaba. A u suštini, moja duša bi radije menjala putovanje u toplije krajeve za trenutke u „Malom princu“ i tu magnetnu privlačnost koji nikome ne mogu da objasnim ali zbog koje moj novi roman ima hepiend. I onda pomislim: ma koga ja slušam i od koga primam savete – od nezadovoljnih žena u vezama koje me teraju da postanem nezadovoljna poput njih. Da se tešimo u zajedničkoj mizeriji. Misery loves company.

„Razmisli malo, Gandhi ti pruža sve, stan u Londonu i kuću u južnoj Indiji – to je sve što ti i želiš. Plus britansko državljanstvo, pa se možeš raditi u Londonu šta ti je volja.“ Zanimljivo, izgleda da su mnoge žene spremne da se prodaju za stan. Neke bi i ubile, same sebe ili nekog drugog, zarad samo malo lažne sigurnosti. Ali ja imam slobodnu volju i mogu da manifestujem sve što mi treba. Kuća u prirodi, abrakadabra – tu je! Tolike stanove sredih raznoraznim belosvetskim tupsonima koji nisu zaslužili ni kafu da popijem s njima a kamoli da im još radim life coaching i besplatne terapije. Znači, sad to moram da uradim za jedinu osobu koja to istinski i zaslužuje – za svog oca.

Već mi se žalio zašto uvek moramo da radimo onako kako ja kažem. „Ne znam, tata, ako niko nema ideju, ja preuzmem inicijativu i odgovornost. Posle se svi žale kako sam dominantna i da nikog ne slušam. Ali naprave fantastičnu stvar samo zato što sam ih ja „naterala“. Šta radim pogrešno?“

„Znaš onu priču o kornjači na putu, nije tvoje da je pomeraš. Pusti je da ide svojom brzinom i svojim putem. Mislim da sam to kod tebe pročitao.“

Možda u stvari ništa ne radim pogrešno, samo sam malo slaba ovih dana.

Menjam svoje programe. Manifestujem bolje sutra.

Budite u toku na www.zanapoliakov.com

Tagovi: