Što će biti jesenas, neka bude večeras

by | mart 17, 2014
Zana

Foto: Srđan Bosnić

Kako je to čudno! Nikada do sada nisam razmišljala o zemlji. Godine, šta li?! Zrelost? Ili je, jednostavno, došlo vreme da osetim vrednost zemlje u svojim rukama. Možda je to sastavni deo okretanja sebi. Mom sopstvu, pravom biću. Onom odakle sam potekla i kome ću se vratiti. Jer svi smo od zemlje potekli. Zemlja je kolevka života. Početak i kraj svega. Tu sve nastaje i prestaje. Zemlja je izvor života i odredište za sve nas.

Ne znam da kažem kako se to zbilo ali jednog dana sam se probudila i osetila potrebu da nešto konstruktivno uradim svojim rukama. Rešila sam da parče zemlje propustim kroz svoje prste. Da napravim svoju malu, domaću organik baštu.

Tačnije, pridružim se i pružim punu podršku mojoj mami, koja se godinama, penzionerski-rekreativno bavi time. Rezultati njenog rada do sada su bili najvidljiviji u njenoj vitkoj liniji, jakoj snazi i dobrom zdravlju. Plodovi koje bi donosila bili bi na nivou bejbi proizvoda, a sazrevali bi u doba kada bi se već dobro najeli i zasitili onih sa pijace. Niko joj na tome ne zamera jer su organik!

Ne mogu da opišem kakvu sreću, zadovoljstvo, ispunjenost i snagu sam osetila kada sam nogom kročila na parče moje zemlje. Prvi put svesno, iako je to parče zemlje u posedu moje porodice vekovima, tek sam ga sada osetila svojim. Imala sam osećaj kao da sam se probudila. Sve u meni počelo je da vri, kao da sam kvasac popila i još malo šećera dodala da ubrzam vrenje. Energija je nezadrživo počela da struji mojim telom. Odjednom sam se osećala velikom i snažnom. Neki do sad nepoznati ponos rodio se u meni.

Ko ima parče svoje zemlje ne može nikada da bude gladan. Nikada do sada nisam bila svesna takve moći u svojim rukama. Neki potpuno nov osećaj. Čudan, a u isto vreme i uzbudljiv da neko parče zemlje možeš nazvati svojim. Bez obzira koliko malo to parče bilo, duboko je nekoliko hiljada kilometara. A to se već može smatrati sasvim lepim posedom.

Za početak, odlučila sam da posadim sve što mi dođe ruke. Inače, jedem mnogo povrća. Svako jutro po tri deci sveže ceđenog soka od voća i povrća. Uglavnom, povrća. Jednom prilikom, gospođa od koje redovno kupujem šargarepu na pijaci pitala me je šta radim sa toliko (dve i po kile!) šargarepe nedeljno.

– Komšinice, jel to za lek, ne-daj-Bože?!
– Za zdravlje, komšinice! 🙂

Bože zdravlja i adekvatnih vremenskih prilika, za par meseci na mojoj trpezi naći će se mojom rukom sađeni, zalivani i ubrani luk, crveni, beli i crni holandski kolačar jer on je najlepši za jelo. Spanać, od toga deca rastu. Blitva. Šargarepa i cvekla, dve moje omiljene povrćke u boji. Matovilac i radič, čije seme mi je donela prijateljica Ana iz rodne Slavonije. Biće i kukuruza šećerca, koji prosto obožavam! Mesta će se naći i za par vrsta zelenih salata pa kad rode da rode. I za rukolu, obavezno! I ono belo, suprotno od šargarepe, kome imena nikada ne mogu da se setim.

Posebnu aleju namenila sam začinskim biljkama – majčina dušica, bosiljak, korijander. Žalfiju i nanu već imam. Ni dobre supe ni bašte nema bez mirođije i peršuna! A između možda posadim i neku bundevu.

Paradajz čekam iz Italije. Onaj roze, mesnati, bez semenki. Volovsko srce. I šljivar, koji je odličan za kuvanje. Čeri paradajza sigurno će biti u nekoj verziji, do avgusta. Celer iz rasada.

Grašak, boranija, kelj, prokelj, krastavac…koliko toga ima! Nisam sigurna da će za sve biti mesta na ovom mom parčetu zemlje. Još mi je i moj drugar Boris obećao da će mi doneti neko seme iz Japana, gde uskoro ide. Šta god može ovde kod nas da uspeva i što je drugačije od svega nama poznatog. Uvek sam otvorena za nove poduhvate i eksperimente.

Iako redovno idem na fitness, moram priznati da sam osetila blagu upalu mišića nakon sadnje luka. I sva sam sebi mirisala na luk ceo dan. Kao da se miris zemlje uvukao se u mene.

Sad još samo kiša da padne, pa tek onda da grane jako martovsko Sunce. Ono, najjače, pod pravim uglom, koje svojom razornom energijom diže iz mrtvih. Upravo takav osećaj i ja imam. Kao da me je diglo iz mrtvih. Rad oslobađa! Sa jedne strane, dobila sam jak priliv energije, a sa druge neki spokoj i sigurnost. Ko zna, možda je i to neki novi pravac u mojoj karijeri. Što će biti jesenas, neka bude večeras! Ratarska je mudrolija nad kojom se vredi zamisliti.

Privatna svojina zemlje originalni je izvor slobode. To je, još uvek, njen glavni bedem.

Sa druge strane, činjenica je da živimo u krajnje nehumanom, destruktivnom društvu. Svako od nas, svakim danom, doprinosi sve većoj destrukciji, na neki način. Razlog je jednostavan. Živeti konstruktivno u svetu gde je privreda u velikoj meri destruktivna zahtevalo bi od svakog od nas mnogo više posla nego što je bilo ko od nas u stanju da uradi. Kako da se odreknemo tehnologija, koje uništavaju našu planetu, a život čine boljim i lakšim, bar prividno?! Odgovora, za sada, nema i bojim se da ga još dugo neće biti na vidiku.

A bez prave brige o zemlji ne možemo imati život. Veliki je greh zloupotrebiti ili uništiti ono što nisi sam stvorio. Zemlja predstavlja jedinstven i nezamenjiv dar prema kome se treba odnositi negujuće, sa poštovanjem. Gotovo, ponizno. Krajnji cilj poljoprivrede nije uzgoj useva već uzgajanje ljudskog bića.

Zemlja ima svoja prava i dužnosti. Ona je tu da nam služi, ali se ne da baš tako lako posedovati. Kako seješ, tako ćeš i požnjati. Samo od nas zavisi. Kako se odnosimo prema svojoj zemlji, koliko je cenimo, s koliko ljubavi se prema njoj odnosimo, toliko će nam i vratiti. U zemlju vredi ulagati jer mnogostruki su njeni plodovi. Mada uvek treba da imamo na umu da plodovi zemlje pripadaju svima nama, dok je zemlja samo svoja.

Žana Korolija, vlasnica agencije za odnose s javnošću CORE Relations

Pratite Žanu na Facebooku i Twitteru ili potražite aplikaciju „Žanin ugao“ na Windows Storeu.

Tagovi: