LJUBAVNA PRIČA: Ćutanjem sam zapečatio život i sebi i svom sinu

by | novembar 25, 2009

Imam utisak da sam čitav život proveo ispod mamine suknje. Oblačio sam se, ponašao sam se i češljao kako je ona htela. Da se nikada nisam uspeo osloboti nje, pokazalo se i kada sam se oženio i doveo svoju veliku ljubav u našu kuću. Odmah nakon prve bračne noći moja majka je uspela da me okrene protiv Vesne i zauvek me odvoji od žene u koju sam bio zaljubljen,

 

Majka i dete

Trebalo je da izgovorim te reči, trebalo je da imam dovoljno pameti i hrabrosti da ih izgovorim na vreme…
Persida bi se ljutila, znam da bi eksplodirala kao i uvek kad bi nešto krenulo naopako. Baš sam bio (i ostao) slabić, Persida je uvek histerisala i pucala po svim šavovima, a to dugoročno ništa nije menjalo, ostala je isti namćor…
Obično se gojazni ljudi smatraju dobroćudnim, ali ona je očigledna greška u toj tezi. Prekomerni kilogrami sprečavali su je da bude okretna, ali je ipak stizala da deci iz komšiluka u dva poteza sekirom preseče loptu koja bi pala na njen bolesno uredni cvetnjak. „Preopterećeno“ srce „popuštalo“ je svaki put kad joj nešto nije bilo po volji, hvatala bi se za grudi i simulirala gubitak vazduha, ali mu nije smetao pritisak kojem bi ga izložila cikom, vriskom i večnom kritikom. Najupečatljivija slika vezana za nju jeste treskanje masnog podvaljka dok bi iz ko zna kog razloga podizala glas na nekoga u kući. Baš zato je za nas bila i ostala strah i trepet, ona, moja majka i supruga mog sirotog oca.
Uvek sam se pitao šta ih je spojilo, kako je moguće da su se njihovi putevi ikada ukrstili. Nisam pitao, nikada naš odnos nije bio tako otvoren. Mog Anđelka je priroda, naime, predodredila za to da bude slabić, a nju da takve ugnjetava. Mršav, gotovo rahitičan, kao da je padao pod teretom života sa njom, Persidom, krupnom i goropadnom.
– Anđelkooo – kad bi otegnuto vrisnula, ceo komšiluk bi se primicao prozorima znajući da se sprema nova predstava, on sirotan bi, šarajući pogledom po zemlji, tražio spas, a ja bih čekao svoju porciju jer Persida nikom nije ostajala dužna kad bi je uhvatila „žuta minuta“. Zašto veš nije dovoljno beo, supa vrela, a živica jednako podšišana, bile su neke od zamerki „majke kritike“ posle vrištećeg zazivanja očevog imena. On se nije trudio da joj odgovori. Mora da je nekad pokušao, pa dobio „po njušci“…

 

Poput Edipovca

Meni je tako uzvraćala za neposlušnost. Ipak, uprkos tome, nisam postao apsolutno poslušan posle prvih, trećih, ni stotih batina. I bolje što nisam jer bi ona svejedno pronašla razlog da ispolji svoju nagomilanu frustraciju.
Iako bih s vremena na vreme dozvolio sebi da u mislima osporim njen autoritet, zbog stalne kontrole, strogoće i prisiljavanja na slepu poslušnost, u meni se razvio crv nesigurnosti koji je vremenom prerastao u kompleks, Edipov. Mislio sam da je samo moja mama dobra jer je jedino ona posteljinu prala gotovo svakodnevno a kuću je usisavala triput dnevno.
Zanoktice koje je uvek imala jer je ruke dugo držala u vodi, smatrao sam odrazom čistoće. Prošlo je mnogo godina dok nisam shvatio da je opsesivna čistoća poremećaj, manija. Uglavnom, držao sam se suknje majke svetice i kao dete, ali i kasnije, u godinama u kojima se beži iz majčinog krila. Doduše, večno me je kritikovala i galamila, ali me jedino ona nije smatrala čudakom. Svi ostali rugali su se mojoj patološkoj vezi sa majkom.
– Mali Nikolica, mamina prikolica – vikala su deca za mnom na ulici. A ja sam patio što nisam u njihovom društvu, ali sam i izgarao od želje da udovoljim zahtevnoj majci. Ni ja nisam podnosio nečistoću, pa sam čak i kad bih se osmelio i uključio u društvo onih koji su me zadirkivali, uglavnom sedeo po strani jer me je sve moglo isprljati: i pesak, i lopta, i žmurka i trke. Valjalo je rukave bele košulje održati blistavo belim jer me je inspekcija mame Perside čekala pri svakom ulasku u kuću.

U večnom strahu od nove manifestacije njene manije, otac je uz majku proveo celi život iako je mnogi ne bi trpeli ni dva dana. U njihovom braku on je bio potlačen, obrnuli su uloge tipičnog porodičnog nasilja i otac je samo fizički bio muškarac, a majka žena.
Iako smo živeli u miroljubivom i povezanom komšiluku, niko nam nije rado svraćao niti nas je zvao na porodične proslave. Prevarila se jednom stara gospođa Anka pozvavši nas na kafu i kolače i, verujem da je zažalila. Siromah otac toliko se razgalio što je konačno prihvaćen u komšiluku da je popio koju više trudeći se da ne gleda u pravcu iz kojeg su sevale varnice Persidinog besa. Ona je to neko vreme gledala i gutala, a onda je, zaduvana kao da će doživeti srčani udar, skočila sa stolice, jednim potezom ruke zgrabila oca i naočigled svih izvukla ga je iz prostorije. Prizor je svima koji ga nisu doživljavali intimno bio smešan, pa su izašli da isprate našu komičnu družinu. Meškoljili su se i gurkali, teškom mukom se savlađujući da ne prasnu u smeh. Možda bi i izdržali da oca noge nisu izdale u važnom trenutku, zateturao se i skljokao na pod. Persidi je bes od kojeg se sva zajapurila dao nadljudsku snagu pa ga je zgrabila, prebacila preko ramena i poput krpene lutke odvukla u pravcu naše kuće. Komšijama su suze išle na oči od smeha, a prizor je bio smešan i meni iako sam znao da ću za taj smeh dobiti po ušima. Elem, ta scena ušla je u anale našeg komšiluka i bila je godinama garancija dobre zabave kad god bi se prepričavala. Tek posle te epizode majka je komšiluk „pomnožila sa nulom“, ljuta što su napili oca. Tako je ona razmišljala. Radi miroljubive koegzistencije u četiri zida, otac je prekinuo svaki kontakt sa komšijama napravivši tako još veći jaz između njih i nas.

 

Strahovi i kompleksi

Slabić, kukavica i osobenjak, to sam postao kada sam odrastao. Zar sam u takvom okruženju mogao drugačije? Završio sam srednju školu sedeći sam u klupi, naravno, a onda imao sreću da se zaposlim u jednom preduzeću. Nije mi ni to pomoglo da postanem društveniji jer su moji strahovi i kompleksi već bili duboko ukorenjeni. I ovde sam služio za zabavu kolegama, Persida se pobrinula za to kada me je jednog jutra potražila u kancelariji da vidi zašto nisam ispod džempera obukao košulju koju mi je ona prethodne večeri pripremila. A meni je samo bilo vruće. Bilo mi je tada već 29 godina, a živeo sam i osećao se kao starac…

Ne znam kako me je primetila, ona, nasmejana i druželjubiva Vesna. Istina, radili smo na istom spratu i bili smo razdvojeni tek jednom kancelarijom, ali ja sam bio tip čoveka koji je neprimetan i među dvojicom. Visoka crnka bila je „tiha patnja“ polovini muškaraca iz preduzeća, koliko sam načuo usput.
Godinama je bila u vezi sa bogatim jedincem iz ugledne familije ali je on, kad je došlo vreme da se uzmu, shvatio da Vesna ipak nije za njega jer, osim skromnosti i lepote, nije imala ništa u materijalnom smislu. Dugo je patila zbog toga, pričalo se. Valjda je jedino zbog osećaja povređenosti kraj sebe poželela mene. Sušta suprotnost bogatom šarmeru, verovatno nikada neću ni pomisliti da je povredim, možda je pomislila.
Ispočetka mi se stidljivo obraćala, a kad je videla da sam smotan i nepreduzimljiv, kafe u kantini počela je da pije isključivo u mom društvu. Ispričala mi je sve ono što sam dotad saznao iz usputnih tračeva potvrdivši u suštini glasine koje su o njoj kružile. Podstaknut njenim blagim osmehom i pitomim očima, poželeo sam da joj ispričam sve o sebi ali je moj životopis bio siromašan. Njoj se, međutim, svidelo moje očigledno neiskustvo. Valjda joj je značilo i to što nisam prepreden ni pokvaren. I nisam bio, ali sam imao Persidu…
Kao dete koje je kasno dobilo prvu igračku, vezao sam se za Vesnu neverovatno brzo. Bio sam staro stablo u koje se lijana uvukla sa svih strana… Odlučio sam da je zaprosim, ne pitajući nikoga, na zahtev srca koje je divljalo u njenoj blizini. Nijednom nismo zajedno izlašli na večeru ili u provod, nije bilo ni poljubaca ni zagrljaja, ali osetio sam da je to „ono pravo“.

 

Zaprosio sam je

I uplašio sam se da ću je izgubiti ukoliko ne preduzmem konkretne mere.
Raširila je oči u čudu kada sam drhtavim glasom, brišući dlanove o kolena, povukao najhrabriji potez u životu u kantini tog jutra. Namrštila se za trenutak, na toliko je i moje srce stalo, a onda je pružila ruku preko stola, stegnula je moju i, sa suzama u očima, rekla:
– Hoću, ti si divan mladić i mislim da će nam biti lepo u braku. Jeste, ne poznajemo se dovoljno, ali valjda čovek ne može dva puta u životu da bude nesrećan…
Činilo mi se da ću eksplodirati od sreće kad je pristala. Prvi put u životu i ja sam bio ponosan na nešto što imam.

Persidi i Anđelku rekao sam iste večeri iako nisam smislio konkretan plan u vezi sa venčanjem i zajedničkim životom sa Vesnom. Otac je bio srećan, a majka, kao i uvek, kritički nastrojena.
– I vreme ti je… Nadam se da je čestita, da mi ne dovodiš svakog… – rekla je majka koja ženi sina jedinca, ali za ono na šta sam navikao, bila je to sasvim zadovoljavajuća reakcija.
Kako je i Vesna živela sa roditeljima, nismo imali kud nego mojima pod krov. Znao sam koliko je Persida teška ali sam se nadao da će Vesna umeti sa njom i ni pomislio nisam na to da odemo u podstanare.
– Kada si ti tako miran, mora da su i tvoji roditelji takvi. Neće tu biti problema – rekla je Vesna ne sluteći kakvo je pravo stanje.

Venčali smo se u krugu porodice i kumova, a moj svedok bio je muž Vesnine najbolje prijateljice jer svojih prijatelja nisam imao. Možda je to Vesni bilo čudno, ali nije naglas izgovorila sumnju koju sam pročitao u njenim očima. Ni u najluđim snovima pored sebe pred oltarom nisam mogao da zamislim bolju devojku. Plašio sam se da ću se probuditi iz najlepšeg sna kad je izgovorila sudbonosno „da“…
Prva bračna noć bila je magična, ispunjena ljubavlju, pomešanim sa emocijama, strahom, nestrpljenjem i olakšanjem… Sledeće jutro osvanulo je lepše nego ikad, Vesnin poljubac bio je dovoljan za to…
– Dođite na doručak – začuo sam ljubazni glas moje majke. – Pospremiću sobu, ostavite sve kako jeste, mora da ste gladni i umorni…

 

Jutro u kući moje majke

U trpezariji nas je čekao sto prepun đakonija iz kućne radinosti moje majke. Obradovao sam se što će makar prvi utisak moje supruge o njoj biti pozitivan jer je sve ličilo na srdačnu i iskrenu dobrodošlicu… Tek što sam stavio prvi zalogaj u usta, začuo sam poznato preteće tabanje prema trpezariji… Znao sam da ne sluti na dobro… Besna kao furija, Persida je uletela u prostoriju noseći čaršav u ruci. Vesna i ja smo se pogledali začuđeni iznenadnom promenom raspoloženja.
– Tako, znači! – rekla je Persida stropoštavši se na najbližu stolicu. Na onoj pored sedeo je otac, ali on je po običaju gledao u pod. – Mislili ste mene da prevarite… Ajde ti, mala, što si pokušala, ionako nemaš šta da izgubiš ali, ti, nesrećo… mene koja sam te rodila…
Počela je kao i obično da se guši, a Vesna, nenaviknuta na ovakve scene, izbezumila se. Dok je otac majci stavljao lek pod jezik, ja sam joj pogledom dao do znanja da je sve u redu, da se smiri. Sumnjičavo je gledala čas mene, čas majku. A ova je, nakon dramske pauze, nastavila…
– Rekla sam ti samo poštena da bude, svemu drugom progledala sam kroz prste… a ona… ko zna… i bataljon je mogla kroz noge da propusti…
Tada sam shvatio: po belom čaršavu shvatila je da Vesna u brak nije ušla nevina. Nisam to očekivao, pre svega zbog njenih godina, današnjih shvatanja, a i istorije njene dugogodišnje veze za koju sam znao.
– Ko se još čuva za brak, majko? – pokušao sam da je smirim dok su suze navirale iz Vesninih očiju.
– Poštene devojke sine, poštene devojke…
Čim je shvatila da je ona uzrok besa moje majke, suznih očiju Vesna je otrčala u sobu. Tek tada Persida je izgubila kontrolu…
– Evo, reci, da li ti je rekla da joj nisi prvi? Prevarila te, je l’ da?
– Nije me prevarila, o tome nismo pričali. Znam da je bila u dugoj vezi, pa sam to pretpostavljao…
– Je li?! Bila je u jednoj dugoj i ko zna koliko kratkih… – siktala je. – Crni sine, namamila te je na priču o dugoj vezi… Ko zna koliko ih je prošlo kroz njen krevet…
Moguće, odjednom mi se nametnulo. Čim je pristala onako iznenada da se uda za mene, nisu tu čista posla. Čarolija prvog bračnog jutra nestala je u trenutku… Čak ni sada nije se potrudila da me razuveri, a lopov uhvaćen na delu nikada ne negira, sve je jasno i očigledno… Persida mi je opet bila zaštitinica, a ne posesivna ludača…

 

Shvatio sam da je volim

Ljutit i povređen, pošao sam u sobu. Tamo je Vesna, plačući, već zatvarala kofer koji je prethodne noći raspakovala. Podigla je pogled, a tuga u njenim crnim očima bila je beskrajna… Kao da mi je poručivala: „Nije kasno, reci nekoliko pravih reči i sve će biti u redu…“ Umesto toga, drsko sam je pogledao bez reči joj dajući na znanje da se slažem sa majčinim mišljenjem. Tiho, još uvek jecajući, izašla je iz sobe zatvorivši za sobom vrata. Nije me zanimalo kuda će otići, nije me bilo briga kako se oseća, u meni je carovao uplašeni i iskompleksirani mamin sinčić.

Ponosna kao paunica, Persida je ostatak dana likovala, tog, ali i sledećih.
Kad sam se vratio na posao, niko me ništa nije pitao, navikli su na mene čudaka, a možda ih je Vesna već upoznala sa onim što se desilo. Ubrzo je promenila radno mesto, što sam dočekao sa olakšanjem jer smo i tako okretali glavu jedno od drugog u prolazu.
Šest meseci kasnije sreo sam je u gradu. Bila je mršavija nego što sam je pamtio, a njene oči bile su tužne kada me je slučajno pogledala, ali nije to bilo najupečatljivije: naime, bila je trudna, u poodmakloj trudnoći. Nije mi trebalo mnogo da saberem dva i dva. Zastao sam u nameri da popričamo, ali me je ona samo prezrivo pogledala i produžila.

Istina mi je „pukla“ pred očima kao da mi je neko skinuo maglenu zavesu. Shvatio sam da tu ženu volim i da sam bio lud što sam tek tako poslušao presudu moje majke. Shvatio sam da mi nije važno sa kim je bila pre mene, važno je to da moje dete nosi pod srcem.
– Vesna je trudna – rekao sam roditeljima kad sam se pribrao. Ne znam zašto sam se ponadao drugačijem stavu jer je majka, kao i uvek, bila bezosećajna i radikalna…
– Ko zna čije je – nastavila je da briše prašinu sa blistavo čistog stola.
Jasno kao dan, video sam da je žena koja me je rodila poremećena. Žalosno je bilo to što sam dozvolio da upravlja mojim ponašanjem kao da sam balavac, kao da sam lud: čak i to sam pomislio kada sam shvatio šta sam imao i izgubio…

Pokušao sam u više navrata da obnovim kontakt sa Vesnom ali nailazio sam na zaključana vrata, prekid telefonske veze i okretanje glave. Nisam imao pravo da podižem tužbu protiv nje jer sam joj dovoljno zagorčao život i bez povlačenja po sudu.
Rodila mi je sina, liči na mene. Sada mu je pet godina i verovatno zna da je njegov otac najobičnije đubre, dovoljno je veliki da razume. Ne znam kako Vesna, kao samohrana majka, izlazi na kraj sa finansijama, ali znam da novac sa računa koji sam otvorio na njeno ime ne podiže. Ne znam ni kako žive, znam samo to da su oboje nasmejani kada ih vidim, što znači da su srećni i bez mene… Nastavio sam da živim još usamljenije i čudniji sam nego ikad.

 

Tagovi: