LJUBAVNA PRIČA: Ishitren mladalački potez

by | novembar 23, 2009

Zaljubljenost je definitivno slepilo. Pristala sam da se udam za momka o kojem skoro ništa nisam znala. Prilazeći oltaru šula sam šapat koji me je u momentu otreznio – moj budući ostavio je devojku pred porođajem. Nisam rekla:“Da“, nego sam pobegla glavom bez obzira ne osvrćući se na tristo zvanica u crkvi. Na sreću, ruke mi je raširio onaj pravi, onaj koji me je godinama ikreno voleo

 

SApunicaUzviknula sam glasno – Ja sam najsrećnija devojka na svetu! Ceo svet je moj!
Boban me je gledao pomalo tužno, ili mi se za trenutak tako učinilo. Ne, mora da grešim. Pa, on je moj najbolji drug, sigurno je srećan što se udajem za čoveka koga volim. Napravila sam piruetu dok se oko moga tela uvijala predivna bela venčanica.
– Da li ti se sviđa? Bila je najlepša od svih koje sam videla a bogami i najskuplja! Ali, Marko je rekao da želi da ličim na princezu. Bobane, zašto ćutiš? Reci nešto! Ne sviđa ti se kako mi stoji?
– Da nisi malo prenaglila? Ana, koliko ga uopšte poznaješ? Ne želim da pomutim tvoju sreću, ali, zabavljate se tek mesec dana… Mene poznaješ ceo život a ne znaš šta volim da jedem i ostavljam li dlake na sapunu! Ne znam, mislim da si požurila… – odmahnuo je glavom.
– E, ti si stručnjak za razbijanje čarolija! Pa, volim ga, to je dovoljno. Osim toga, nas, žene instinkt ne vara – osmeh mi se vratio na lice kada sam se setila Markovih plavih očiju. – Pisaću ti iz Venecije! Planiramo da se zadržimo tamo nedelju dana, a onda, pravac Pariz! Ne mogu da verujem da mi sve ovo dešava! Plašim se da ću se uskoro probuditi iz ovog predivnog sna…
– I ja se plašim… – promrmljao je sebi u bradu.
E, baš me nervira, pomislila sam. Doduše, uvek je svakom mom momku pronalazio mane. Baneta je smatrao feminiziranim, Sašu uobraženim, a Nenad je srkao kad pije kafu! Uvek sam mu sve pričala, među nama nije bilo tajni. Naše porodice stanuju vrata do vrata, pa se znamo otkad pamtimo. Bili smo vrlo bliski, kao brat i sestra, tim pre što smo oboje bili jedinci. Oduvek se prema meni odnosio zaštitnički. Sada je baš preterao!
– Dobro, hoćeš li mi reći šta ti kod njega smeta? Nije feminiziran, ne srče kafu… Pravi je muškarac, uspešan, lepo vaspitan i pri tom me voli. Zar ne želiš da budem srećna? – bila sam očajna jer mi je stalo do Bobanovog mišljenja.
– Ma, dobro, zaboravi. Vidim da si baš odlučila. Ako si ti srećna, biću i ja. Samo, ne želim da te bilo ko povredi.
– Previše brineš za mene. Znaš da naše drugarstvo ništa neće pomutiti. Znam, žao ti je što odlazim. Ali, dolaziću često na kafu a i ti ćeš kod mene. Pa, ne odlazim na kraj sveta, već samo na drugi kraj grada!
Boban je prišao i čvrsto me je zagrlio.
– Čuvaj se, malena… – kao da mu je zadrhtao glas, ili se to meni učinilo.
Moja mama je ušla u sobu.
– Ana, Bobane, vreme je za spavanje. Ujutro se rano ustaje. U koliko sati treba da budeš kod frizera? – upitala me je.
– U devet. Ali, pre toga moram do Vesne. Ona će mi napraviti bidermajer. Jao, mama, kakvo spavanje! Neću moći oka da sklopim.
– Bobane, objasni joj da sutra mora da bude odmorna. To je najsrećniji dan u životu svake devojke – setno me je pogledala kao da se priseća svog najsrećnijeg dana. – Eh, a ja sam se nadala… – odmahnula je rukom i brzo izašla iz sobe. Nešto hladno steglo me je oko srca. Nadala se? Čemu?

Bobanova istina

– E, idem ja. Treba li ti još nešto? – pitao je Boban.
– Treba! Da se bar neko raduje mojoj sreći! Svi ste se urotili protiv mene. Šta joj sad to znači? Nadala se, čemu?! – besnela sam.
Boban je prišao i poljubio me u vrh nosa. Pogledala sam ga u oči. Pogled mu je bio odsutan.
– Hoću da znaš da ću za tebe uvek biti tu i da ti želim svu sreću ovog sveta. Mada… sve je moglo da bude drugačije. Volim te, oduvek. To i tvoja mama zna, samo ti ništa nisi primetila. Nisam imao hrabrosti da ti to ranije kažem, plašio sam se da ću te izgubiti i kao prijatelja. Trpeo sam sve tvoje momke misleći da ćeš kad-tad shvatiti da ti je mesto uz mene. Ali, ti se sada udaješ za nekog tipa koga si upoznala pre dva meseca. Voliš ga. Neka, tako mi i treba. Nemoj da mi zameriš to što se sutra neću pojaviti na tvom venčanju. Sada idem, isključiću telefon, nemoj da me tražiš. Izvini, morao sam ovo da ti kažem, bilo je jače od mene… – potom je istrčao iz sobe.
Dok sam se povratila od zaprepašćenja, Boban je već nestao. Srce je počelo snažno da mi lupa. On me voli? Oduvek?! Zašto to nisam ranije primetila? Sada mi to kaže? Bila sam sasvim zbunjena. A ja sam u njemu gledala druga, čak brata. Da li je to moguće? Pitala sam se da li ću moći da budem srećna dok moj Boban pati. Čak mi ni na venčanje neće doći, a trebalo je upravo on da me izvede iz kuće i preda mladoženji. Sve se odjednom raspršilo kao mehur od sapunice. Bila sam očajna, zbunjena i zatečena.
Pokušavala sam da zaspim, u glavi mi je bio haos. Gde je on sada? Siroti moj Boban, koliko mu je trebalo hrabrosti da mi sve prizna… Pitala sam se da li da krenem da ga potražim ali pojma nisam imala gde je. Bila sam očajna. Što sam više razmišljala, bila sam neodlučnija. Pretvaraću se da se ništa nije dogodilo ili ću pobeći što dalje, ovog trenutka, bez objašnjenja. Pomislila sam na svoje roditelje, na svadbu od trista zvanica, rodbinu i prijatelje, skandal koji bih izazvala… Tata je bio direktor banke, veoma ugledan u našoj maloj sredini. Njega bi to ubilo. S druge strane, da li zaista volim Marka? I koliko ga poznajem? Upoznali smo se tog leta na moru i počeli smo da se zabavljamo. S obzirom na to da nismo živeli u istom gradu, veoma brzo smo, onako zaljubljeni, odlučili da se venčamo. Moji roditelji bili su šokirani ali ubedila sam ih da to zaista želim. Tata je nameravao da nam kupi stan u našem gradu jer je Marko izrazio želju da ovde živimo. Bilo mi je malo čudno to što želi da napusti svoj rodni grad, ali mislila sam da je to iz ljubavi prema meni.

 

Sve je ličilo na bajku, a sada…
Budna sam dočekala jutro. Začula su se kola ispred kuće. Gosti su počeli da pristižu. U sobu su ušle mama i tetka Dara.
– Anči, budi se! Vidi ko ti je došao. Tu su i Markovići, Lena je stigla iz Beograda, a Vesna ti je donela bidermajer… Ana, šta ti je?! Pa, ti si plakala! – mama me je zabrinuto gledala. – Daro, pogledaj kakve podočnjake ima, kao da celu noć oka nije sklopila!
– Nisam mogla da spavam, uzbuđena sam. Ne udajem se svaki dan! Sve će to šminka da sredi – neuverljivo sam objašnjavala. – Ćao, tetka Daro! – poljubila sam tetku.
– Hajde, pile tetkino, da nas dve popijemo kaficu. Lenka, molim te, donesi nam dve kafe. Kada je mama izašla iz sobe, okrenula se prema meni pronicljivo me pogledavši.
– Da čujem! Među nama nikada nije bilo tajni pa ih neće biti ni sada. Voliš li ga? – pokušavala je da shvati šta se sa mnom dešava.
– Koga? – rasejano sam upitala.
– Kako koga, Marka, tvog budućeg muža?!
– Naravno da ga volim. Ne bih se danas udavala da nije tako.
– Ana, još nije kasno. Možeš da se predomisliš ako nisi sigurna u svoju odluku. Znaš, nisam pobornik brzih venčanja. Kaže naš narod: „udaš li se na brzinu, kajaćeš se natenane“. Vrlo dobro znaš da ti to govorim iz iskustva i iz najbolje namere. Svoje dece nemam, ti si mi sve i ne bih volela da prođeš kao ja.
– Ma, teto, sve je u najboljem redu. Samo sam malo uzbuđena i neispavana – lagala sam. Pomislila sam na tatu i na njegovu reakciju kada bih mu sada prišla i rekla: „Dobro jutro, tata. E, izvini, malo sam se šalila. Odoh da prošetam, a ti obavesti ovih trista gostiju da svadbe neće biti!“ Ne, to nisam mogla da uradim svojim roditeljima.
Mama je ušla noseći kafu.
– Hajde, popijte tu kafu, pa da ide frizeru. Već je osam sati. Pitaju Vesna i Lena da li mogu da uđu?
– Aha – odgovorila sam.
Vesna, Lena i ja bile smo najbolje drugarice. Davno smo se dogovorile da ćemo jedna drugoj biti kume. Pošto se ja prva udajem, Lena će meni biti kuma, ja Vesni, a ona Leni. Veselo su utrčale u sobu.
– Hej, mlada, diži se iz kreveta! Šta se protežeš? Kada se ja budem udavala, celu noć ću se lickati pred venčanje. A ona, pogledaj je! Kakvi su ti to podočnjaci, da nisi bolesna? – Vesna nije zatvarala usta. Obe su se zabrinuto zagledale u mene.
– Anči, šta ti je? – tiho me je upitala Lena.
– Ma, dobro sam! – pogledala sam tetku, a ona je zavrtela glavom i izašla iz sobe.
– Hajde, devojke, vreme je da pođem frizeru. Hoćete li sa mnom?
Jutro je brzo prošlo. Bila sam zadovoljna svojim odrazom u ogledalu. Frizura je bila odlična, šminka je prekrila neprospavanu noć, a venčanica je zaista bila predivna.
– Ana, gde je Boban? Zar te neće on izvesti iz kuće? – pitala je Lena.
– Oh, pa… Tata će me izvesti… tu je negde, ne znam… – pomislila sam da li su se moji roditelji zapitali zašto sam u poslednjem trenutku odlučila da me tata izvede kada je to trebalo Boban da učini.

 

Crkveno venčanje

U opštem metežu i gužvi jedino je Lena primetila da Bobana nigde nema. Bila sam zabrinuta za njega i sve vreme pitala sam se gde je. Grizla me je savest što sinoć nisam potrčala za njim, da porazgovaramo. A da sad izletim iz kuće i da ga pronađem? Da, moram! U tom trenutku začule su se sirene ispred kuće. Došli su! Gotovo je! U trenutku me je oblio hladan znoj i poželela sam da sam na bilo kom mestu, samo ne ovde!
Bila sam u transu dok me je tata izvodio iz kuće i predavao Marku. Oko mene je bilo mnoštvo sveta, svi su mi se divili a ja sam nemo vrištala. Gledala sam čoveka koji će za koji minut biti moj muž i činilo mi se da ga prvi put vidim. On kao da ništa nije primećivao. Čvrsto me je uhvatio za nadlakticu rekavši: „Prelepa si!“ Prvi put, za sve ovo vreme, pomislila sam da li me on voli. Bila sam dobra prilika, mlada, lepa, kćerka uglednog provincijskog bankara, jedinica iz veoma bogate porodice. Šta ako se ženi iz interesa? Da li sam zaista prenaglila? O, Bože, hoću li se ikada opametiti?! 

Marko me je vodio prema kolima. Trebalo je da se prvo venčamo u crkvi, a građanski brak da sklopimo u restoranu gde će se obaviti svadbeno veselje. Sve je bilo savršeno organizovano. Tata nije žalio novac da bi njegova princeza bila zadovoljna. Osetila sam da mi kolena klecaju, a ledene graške znoja slivale su mi se niz lice, osetila sam i neopisivi strah… Odjednom mi se smračilo pred očima i osetila sam da tonem.
Nastala je opšta panika. Marko me je čvrsto držao ispod ruke, mama mi je prinela čašu vode, a neko je doneo stolicu da sednem. Posle nekoliko minuta ubedila sam ih da mi je sasvim dobro i da možemo da nastavimo. Slabost sam pravdala neprospavanom noći i uzbuđenjem, što je delimično bilo istina.
Nastavili smo put kao da se ništa nije dogodilo. Sve vreme zujalo mi je u ušima i nisam razumela šta mi je Marko pričao. 

– Ana, jesi li me čula? Šta ti je, kao da si videla duha a ne svog budućeg muža? Da li ti je bolje? – pokušavao je da shvati šta mi se dešava.
– Da, sasvim mi je dobro. Biće sve u redu – odgovorila sam uverljivo.
– Nadam se. Znaš, osećam se glupavo, kao da te vodim na giljotinu a ne pred matičara – zvučao je uvređeno.
Nisam se trudila da mu odgovorim. Uskoro smo stigli pred crkvu. Sačekali smo da svi uđu i zauzmu svoja mesta, a onda smo laganim koracima krenuli prema ulazu. Svi pogledi bili su uprti u nas. Bilo je mnogo meni nepoznatog sveta, što me je ponovo nagnalo na razmišljanje koliko poznajem svog budućeg. Za ovo kratko vreme upoznala sam njegovu najbližu familiju, kuma i dvojicu drugova. Svi su ga hvalili. Anđeo koji hoda! Možda preterujem. Pa, to je moj Marko, čovek u koga sam beskrajno zaljubljena! U čoveka ili u iluziju?
– Kako je lepa! Nadam se da neće proći sa njim kao Dana… Koji bezobrazluk! Ona ovih dana treba da se porodi, a on sa drugom pred oltarom… – čula sam tihi šapat devojke pored koje sam u tom trenutku prolazila. Nešto me je preseklo u stomaku, a u glavi mi je bubnjalo. Da se porodi?! Da li sam dobro čula ili je to plod moje fantazije? 

– Ćuti, Daco, neko će te čuti… – rekla je devojka pored nje. Osećala sam da ću se srušiti. Zar na ovaj način da saznam?! U ovom trenutku? Ne mogu da se udam za njega. Ostavio je devojku pred porođajem… šta mogu da očekujem od takvog čoveka? Pogledala sam ga. Na njegovom licu video se samo izraz trijumfa. Zadovoljno se smešio, kao razmaženo dete kada dobije omiljenu igračku. Boban je bio u pravu. Šta sada da radim? Grozničavo sam razmišljala tražeći pogledom nekoga ko bi mogao da me zaštiti, Bobana, tetka Daru… Nisam ugledala nijedno od njih. Obred venčanja uveliko je trajao. U meni je besnela oluja, a ipak sam nepomično stajala prepuštena sudbini. Kasno je, nemam kud. Skupo ću platiti svoju tvrdoglavost i nepromišljenost. Tako mi i treba! Zašto ovo nisam juče saznala?
– Ana… – Marko me je blago gurnuo ramenom.
Pogledala sam ga, zatim sveštenika koji je ponovio pitanje.
– Da li vi, Ana Stojanović pristajete da stupite u brak sa, ovde prisutnim, Markom Pavlovićem?

Spas u poslednji čas

Tišina je bila neprijatna. Marko se nervozno premeštao s noge na nogu, sveštenik me je prekorno gledao naslućujući skandal, a iza nas se čuo žagor. Ni sada ne znam o čemu sam u tom trenutku razmišljala. Osetila sam Leninu ruku na ramenu i to me je vratilo u stvarnost. Šta da uradim? Gde da nađem Bobana? Ma, setiću se usput, pomislila sam, i u tom trenutku brzo sam se sagnula, poljubila sam svešteniku ruku, zatim sam se okrenula Marku promrmljavši „izvini“, a onda sam potrčala prema izlazu bacivši bidermajer Leni. Sve se desilo munjevitom brzinom, pa niko nije uspeo da reaguje. Sjurivši se niza stepenice, udahnula sam punim plućima i osetila ogromno olakšanje. Nisam marila za radoznale i zgranute poglede slučajnih prolaznika. Trčala sam kroz portu prema izlazu i pomalo zbunjeno zastala sam kada sam ugledala poznati auto. Kroz prozor je provirila moja tetka Dara nestrpljivo uzviknuvši:
– Hajde, požuri, hoćeš li da nas linčuju?!
Nije mi trebalo dvaput reći. Uletela sam u kola i tetka je uz škripu guma pojurila niz ulicu.
– Kako si znala? Ja… nisam mogla…
– Ćuti! Samo da izvučemo živu glavu. Da li svesna toga šta smo uradile? Ubiće me tvoj otac! Skini bar taj veo sa glave! Privlačimo pažnju. Jao, sutra će o ovome pisati novine! Ali, neka, samo kad sam te spasila od onog prevaranta… 

– Ti znaš? – bila sam zbunjena.
– Stajala sam pored one dve devojke u crkvi. Sve sam čula, videla sam tvoju reakciju i pomislila sam da bi bolje bilo da odmah pripremim auto. I, eto, sada smo tu gde smo!
– O, teto moja, šta bih da mi nije tebe?!
– Drugi put pamet u glavu! Je l’ ovde beše desno?
Tek tada sam se zapitala kuda bismo mogle da odemo. Kući, naravno, nisam smela, bar dok ne prođe prvi šok. Međutim, moja tetka je dobro znala kuda će, samo nije bila sigurna gde treba da skrene. Kud me vozi? Sada sa njom nisam mogla da tražim Bobana jer bih morala da joj objašnjavam šta se desilo, a to nisam bila u stanju. Pričaću joj kada se sve stiša.
Za to vreme ona je skrenula na seoski put koji je vodio prema našoj vikendici. Osećala sam se kao da mi je pao veliki kamen sa srca. Udobno zavaljena u sedište, osetila sam da me hvata san. Sledeće što pamtim bile su snažne ruke koje su me nekud nosile. Toliko sam bila umorna da nisam mogla da otvorim oči i da pogledam ko me nosi. 

Kada sam se konačno probudila, bio je polumrak. Pogledala sam oko sebe prepoznavši spavaću sobu mojih roditelja u vikendici. Na nemili događaj podsetilo me je šuškanje venčanice kada sam pokušala da se okrenem. Bila sam sama u sobi. Ustala sam i pogledala na sat. Bilo je sedam. Uh, šta li se sada dešava u stvarnom svetu? Da li je tata obavestio policiju? Žurno sam izašla iz sobe. U trpezariji su sedeli tetka Dara i Boban. Bila sam zbunjena. On?! Kako je znao gde smo?
– Princezo, jesi li se naspavala? Ne brini, biće sve u redu. Samo kada si ti dobro.
– Bobane, bio si u pravu. Stvarno ga nisam poznavala. Hteo je da me prevari…
– Ćuti, sve znam. Sedi, skuvaću kafu. Nemoj da zamaraš svoju lepu glavicu.
– Sedi, dušo. Ne brini, zaista će sve biti u redu – smireno je govorila moja tetka. – Tvoji roditelji su na putu ovamo… Ma, sedi, kad ti kažem i smiri se! – uzviknula je kada sam kao oparena skočila na pomen mame i tate.
– Sve sam im objasnila i oni te apsolutno podržavaju. Nisu ljuti, već su zahvalni Bogu što je sve to prekinuto na vreme. Ponose se tobom.

 

Ljubav je pobedila

U tom trenutku čula su se kola ispred kuće. Boban je izašao da ih dočeka.
– Boban je divan mladić. Eto, šta ti je život – uzdahnula je tetka Dara. – Svi smo se nadali da ćete vas dvoje…
– Šta, nas dvoje?! Šta je svima vama? Pa, dobro znaš da mi je on kao brat!
– Glupost! Izgleda da smo svi osim tebe znali da se vas dvoje volite na drugi način. Sudeći po tvojim iskolačenim očima, još uvek nisi svesna svojih osećanja. Verovatno si se plašila da to sebi priznaš zbog tog nametnutog odnosa sestra-brat. Kada se sve ono dešavalo u crkvi, pozvao me je telefonom sav očajan, kao da je osetio da si u opasnosti. Rekla sam mu šta se dešava i da te čekam u kolima. Oboje smo znali šta ćeš uraditi, pa mi te najbolje poznajemo…
U tom trenutku vrata su se otvorila. Tata i mama stajali su i gledali u mene.
– Tata, mama, ja… Oprostite mi, molim vas…
Tata je prišao i čvrsto me je zagrlio. Briznula sam u plač.
– Plači, dušo, biće ti lakše. Samo da si ti meni živa i zdrava. Ne brini, očitao sam bukvicu onom mangupu. Da vidiš kako su otišli pognutih glava. Sve je gotovo – tešio me je mazeći me po kosi.
Sedeli smo i pričali do kasno u noć. Tata je rekao da želi da ostanem u vikendici nekoliko dana dok se sve stiša.
– Bobane, sine, ti ćeš ostati sa Anom. Ne želim da ovo preživljava sama. Lenka će vam sutra doneti sve što je potrebno. I, molim te, čuvaj je. Plašim se da onaj mamlaz nešto ne pokuša… E pa, vreme je da krenemo – naglo je ustao.
– Ne brinite, čika Rade. Čuvaću je k’o oči u glavi! – jedva je dočekao Boban.
Ostali smo sami. Boban je stajao uz prozor pušeći cigaru. Ćutao je od kada su moji otišli. Ćutala sam i ja. Odjednom se okrenuo i progovorio:
– Ana, izvini zbog onog juče. Nije trebalo ništa da ti kažem. Znaš, bio sam očajan jer sam osećao da taj momak nije u redu. Zato sam…
– Hoćeš da kažeš da sve ono što si mi rekao nije istina? Samo si pokušao da me odgovoriš od pogrešnog izbora?
Osetila sam da mi se srce steže i da ću sledećeg trenutka briznuti u plač. Zašto mi je teško? Trebalo bi da osetim olakšanje. Konačno postadoh svesna svojih osećanja. Ja ga volim! Tetka Dara je bila u pravu. Ali, on mi je upravo priznao da mi je izjavio ljubav samo zato da bi pokušao da me spase. Počela sam da se gušim u suzama. Boban me je posmatrao a potom mi je prišao zagrlivši me čvrsto.
– Ma, volim te, ludo jedna! Samo sam hteo da te nateram da i ti postaneš svesna svojih osećanja – nežno me milovao.
Plakala sam kao dete. Sve vreme držao me je u zagrljaju. Kada sam se smirila, seli smo za sto. Boban nije ispuštao moju ruku. Gledao me je pravo u oči.
– I, šta ćemo sad? – vragolasto me je upitao.
– Mrtva sam umorna. Treba mi san. Sutra ćemo o svemu porazgovarati.
– Hoću da mirno odem na spavanje. Zato, draga moja… – kleknuo je preda mnom – hoćeš li da budeš moja žena?
– O, Bobane, zašto me to ranije nisi pitao? Zar je moralo sve ovo da se desi?
– Da se nije desilo, ne bi shvatila da me voliš. Nisi odgovorila na moje pitanje.
– Prvo ćeš ti da odgovoriš na jedno! Ostavljaš li dlake na sapunu? 

 

Tagovi: