LJUBAVNA PRIČA: Na kraju – sama

by | novembar 21, 2009

Umesto da se posvetim sebi i svom životu, ja sam izabrala onaj drugi. Trudila sam se da ocu budem „sin“ kojeg nikad nije imao, majci da budem zaštita i oslonac a sestri i njenoj porodici – pomoć. U svemu tome izgubila sam sebe, svoju ličnost i zanemarila sopstvene potrebe. Ne krivim nikog zbog svog promašaja ali je tužno što danas živim od uspomena.


Sama na krajuSlažem se, život čine male stvari. Mnogi tvrde da onaj ko za života nije sagradio bar jednu kuću ili doživeo bar jednu veliku ljubav, kao da nije živeo. Kuće što se tiče, tešim sebe da je to muški posao mada bih rekla da je to samo metafora i da kuću zapravo čine deca, porodica i sve ostalo što ide uz to. Kako nisam doživela pravu, veliku ljubav, tako nisam zasnovala porodicu. U svakom slučaju, jasno mi je da su u pravu. Život zaista čine sitne radosti. Naravno, lepo je i plemenito misliti na svoje bližnje, ali ne treba preterivati. Nisam se snašla u tome, i ne samo da nikada nisam umela da kažem „ne“, već sam poturala leđa i onda kada to niko nije očekivao od mene. Tako su moje najlepše godine „pojeli“ tuđi problemi pa se ponekad pitam da li sam uopšte živa.

Odrasla sam u zajednici solidno imućnih intelektualaca, uz Oliveru, svoju četiri godine stariju sestru. Vremenom sam shvatila da brak mojih roditlja nije srećan. Velika je zabluda to da samo neobrazovani muškarci piju i tuku svoju ženu. Moj otac Milun, uvaženi sudija, ne samo da je bio preke naravi, već je pio kao smuk i u takvom stanju umeo je da zamahne na moju majku koja ponekad danima nije odlazila na posao od bruke. Naravno, bila je to očeva bruka, ali su modrice bile na njenom licu. Olivera i ja smo jednom pokušale da je odbranimo. Dobile smo preko nosa i od tog vremena uvek smo bežale u sobu i sa jastucima preko glave čekale da se sve utiša.

Nismo znale zašto naš otac bije majku ali sve je postalo mnogo jasnije kada sam jednom prilikom, šćućurena iza vrata, slušala majku kako se jada staroj kumi. Sa svojih trinaest godina, koliko mi je tada bilo, nisam sasvim razumela ono: „Što je posejao, to je požnjeo“, ali postalo mi je jasno da je otac kivan zato što mu majka nije podarila muškog naslednika. Sada sam gotovo sigurna da bih bolje prošla da sam zbog te istine patila. Možda bi me upravo ta nepravda naterala da se po završetku srednje škole osamostalim i sasvim je izvesno da bih mnogo više razmišljala o sebi, svom životu i željama. A ja sam, eto, odlučila da se „borim“. Nisam počela da treniram fudbal niti da se oblačim kao muško, naprotiv, bila sam lepa, umiljata i ženstvena, ali sam bez mnogo razmišljanja uskočila u ulogu nekoga na koga moji bližnji mogu da se oslone, nekoga ko će, kao muško, stoički i bez suza podneti sav teret i ko će se uspraviti posle svakog pada. Kada mi je takvo ponašanje prešlo u naviku, ništa više nije moglo da me zaustavi.

Devojka zmaj

Olivera je ostala nežna, krhka, plačljiva, a ja sam postala devojka-zmaj. Mogla sam sve što drugi nisu mogli, vremenom sam oguglala i na najgore, bilo me je svuda i sve sam postizala, uživela sam se u svoju ulogu, osećala sam se neverovatno moćnom, važnom…

Da li je baš to odredilo moj život? Ne znam. Otac je umeo da porazgovara sa mnom kao sa sebi ravnim, ali ponašanje prema majci nikada nije promenio. Živela sam tuđe živote, brinula tuđe brige, čuvala tuđu decu, jedino za sebe nisam imala vremena. Ne krivim nikoga, sama sam izabrala taj put.

Bilo mi je osamnaest godina kada je Olivera odlučila da se uda za Vladana sa kojim je već tri godine bila u vezi. Kada su počele pripreme za svadbu zapostavila sam sve drugo. Pobrinula sam se za venčanicu, bidermajer, svadbenu tortu, pozivnice… ništa nisam želela da prepustim neodgovornoj sestri. Toliko sam zalazila u detalje da nisam mogla da spavam. Nisam se naljutila ni onda kada mi je Olivera, gotovo izbezumljena mojim savetima, odbrusila da ovo nije moje već njeno venčanje, i da će burme izabrati ona i Vladan. Pripisala sam to nevestinoj napetosti pred venčanje.

I nije mi bilo žao što me je u to vreme napustio moj prvi momak. Sestra mi je bila mnogo važnija pa, kad nije bio dovoljno strpljiv da čeka da se gužva raščisti, smatrala sam da me nije vredan. Čak ni suzu nisam pustila.

Jednog dana zatekla sam majku kako sedi i plače. Šta sam drugo mogla da pomislim sem da ju je tata ponovo tukao, ali…

– Baka Radmila… šlogirala se – jecala je mama, a ja sam se bez reči okrenula i otišla u bolnicu. Naravno, nije mi bilo prijatno da čujem da su joj šanse za ozdravljenje gotovo nikakve i da neće dugo poživeti ali ostala sam pribrana. Nisam dozvolila majci da se stara o baki. Otac ju je dovoljno mučio, nije morala da gleda kako umire njena majka, pa sam se po bakinom izlasku iz bolnice preselila u njenu kuću.

Čistila sam, prala, kuvala, menjala sam joj pelene kao detetu, uspela sam da naučim da čitam iz njenog pogleda i uvek sam znala šta želi. O izlascima nisam razmišljala, provodila sam večeri uz bakin krevet zato što je ona zaslužila pažnju, a sestri i ostalim članovima porodice nisam zamerala to što retko navraćaju.

Ako izuzmem kratke posete roditeljima i odlaske na pijacu, nikuda nisam izlazila. Kada sam se preselila kod bake bio je početak maja, a u roditeljsku kuću vratila sam se polovinom oktobra, tek kada je baka umrla i kada sam završila sve poslove oko sahrane.

 

Jedva je prošlo dve nedelje a tatu je „strefio“ infarkt. Zanemela sam od bola. Mnogo godina kasnije, kada su i on i mama napustili ovaj svet, zapitala sam se zašto se majka tada toliko molila za njegov život.

Bog je uslišio naše molitve, ali je situacija u kući postala još gora. Svestan činjenice da je težak srčani bolesnik i da mu je uskraćeno gotovo sve u čemu je dotad uživao, tata je postao nervozan, razdražljiv, nesnošljiv. Bilo mi je žao majke, tada je udvostručila dnevnu dozu lekova za umirenje ali razumela sam i oca. Čovek se teško miri sa ozbiljnom blošeću koja mu menja život iz korena. Zato sam se trudila da mu ne stajem na žulj a da istovremeno održim mir u kući. Govorila sam tiho, samo kada bi me nešto pitao ili kada bih procenila da je raspoložen da me sasluša, i bukvalno sam hodala na prstima.

Kada me je Olivera upitala šta planiram za Novu godinu, pobesnela sam.

– Kako te nije stid? Kako možeš da misliš na provod u ovakvoj situaciji?

– Olgice, zaboga, šta se događa s tobom? – unela mi se u lice. – Prošlo je više od dva meseca otkako je baka umrla, pa zar treba živi da se zakopamo? Tata je pregrmeo najgore, oporavlja se, a uz lekove može da poživi još dvadeset godina. Olgice, ne razumem kakva je to vanredna situacija – ne sačekavši da bilo šta kažem, Olivera je zatvorila vrata za sobom i otišla je na doček Nove godine. Bolela me je njena neosetljivost, kao da je zaboravila kako smo nekada, dok je otac tukao majku, drhtale ispod jorgana kao preplašeni miševi.

Živila sam tuđe živote

Sada znam da je bila u pravu za sve što je govorila i radila. Pametna je bila moja Olivera… Prepametna. Šta sam dobila time što sam večito izigrivala junačinu, čudotvorca, mirotvorca?

Godinu dana kasnije počela sam da radim kao sekretarica u jednoj firmi, a posao sam prihvatila zato što je bio na određeno vreme. Nekako sam se bila navikla da sedim u kući i da svojim roditeljima budem na raspolaganju, pa sam u početku koristila svaki slobodan trenutak da ih nazovem.

– Da li postoji mogućnost da dobiješ rešenje o stalnom zaposlenju? – upitala je majka jednom prilikom. – Žena mora da bude nezavisna jer se nikada ne zna šta nosi dan a šta noć, a ovo ti je idealna prilika.

Naravno, nikada nisam pomislila da je mama sebična i da koristi to što se žrtvujem ali, tada sam se zaista iznenadila. Pitala sam se kako će oni bez mene, a zapravo nisam bila svesna činjenice koliko želim da kontrolišem situaciju u kući i da već odavno ne živim svoj život.

– Pa, mogla bih da se raspitam – počela sam nesigurno.

Međutim, mama je bila uporna, potegla je sve svoje veze, a meni je tek kasnije postalo jasno da je učinila pravu stvar. Možda je shvatila da sam krenula putem koji ne vodi nikud, uspela je da me bar na taj način odvoji od kuće i problema.

 

Naravno, u novom okruženju nije mi bilo svejedno kako izgledam. Počela sam da odlazim frizeru, da se šminkam i da vodim računa o garderobi, a momci su počeli da obleću oko mene. Priuštila sam sebi poneki flert, izlazak na večeru, seks i, kraj. Nisam želela da se zaljubim. Ozbiljna veza zahteva vreme, požrtvovanost i potpunu predanost, sve ono od čega sam bežala.

Spisak „obaveza“ rastao je nesmanjenom brzinom. Razboleli su se ujak i ujna, potom su oboje umrli u kratkom razmaku, porodila se moja sestra od strica, očevo zdravlje i raspoloženje išli su iz jedne u drugu krjanost, Olivera je uzalud pokušavala da zatrudni… U svemu tome momci nisu imali nikakvu šansu. Godine su letele a ja ni pomislila nisam da je potpuno besmisleno da čekam da sve dođe na svoje mesto da bih tek onda počela da sređujem svoj život.

 

Bila sam presrećna kada je posle osam godina braka Olivera konačno ostala u drugom stanju. A tek kada sam postala tetka preslatkoj devojčici… Dan mi je bio isuviše kratak za sve ono što sam želela da uradim. Smatrala sam da je sasvim normalno to što želim da se svojoj sestri nađem pri ruci, pa sam veći deo obaveza oko male Anđele preuzela na sebe. Olivera je još uvek bila slaba jer je njen porođaj bio veoma težak.

– Olgice, snalaziš se kao da si ih troje rodila i podigla – kazala mi je jedne večeri nakon što sam okupala i uspavala Anđelu. – Jednom ćeš biti dobra majka. Nikako da te pitam šta ti se privatno dešava. Bližiš se tridesetoj, vreme ti je za udaju, a pogledaj kako je život nepredvidljiv, koliko sam čekala Anđelu.

Odmahnula sam glavom ali ne zato što me je bilo stid da priznam da u mom životu ne postoji niko, već zato što sam se uplašila. Tada sam se prvi put zamislila. Znala sam da je Olivera u pravu, trebalo je da poradim na sopstvenom životu ali, nažalost bilo je to mlako otrežnjenje koje nije potrajalo.

Uporno tvrdoglava

Nisu mi bili jasni signali koji mi je telo slalo, ali nešto se događalo.

– Gospođice, moraćete da da se podvrgnete hormonskoj terapiji. Nije vaš problem ni strašan ni nerešiv ali, ako planirate da rodite, treba da budete disciplinovani i da se naoružate strpljenjem – rekao mi je ginekolog koga nisam posetila zato što sam morala, bila je to rutinska kontrola. I gotovo da sam bila srećna što su stvari stajale baš tako. Sada mislim da bi sve bilo drugačije da sam, umesto ginekologa, posetila psihijatra. Problem je bio u mojoj glavi, a ja sam ga uporno potiskivala.

Svu svoju ljubav posvetila sam Anđeli. Otimala sam je od Olivere da bih je odvela u šetnju, trošila sam pare na nepotrebne sitnice jer je bilo dovoljno da Anđela samo uperi prstić u nešto, i nikada se nisam kajala zbog toga. Ona je bila „moje dete“, ništa mi nije nedostajalo, i nisam razmišljala o vremenu kada će Anđela odrasti.

 

– Deca odlaze od roditelja a tetke su sporedne u njihovim životima – govorila je moja majka, očigledno u želji da me udomi, ali nisam je poslušala. Verovala sam u ono što je meni odgovaralo. Vreme, nažalost, nisam mogla da zaustavim. Dok sam se okrenula, preda mnom je stajala visoka i lepa maturantkinja, dovoljno zrela i odrasla da se odvoji od roditelja i otputuje na studije. Samo sam se za trenutak vratila u njene godine pitajući se zašto i ja nisam mogla tako ali vremena za kajanje nije bilo. Otac je umro pet godina ranije, mama je bila bolesna i trebalo je da mislim na nju. Negovala sam je dve godine, ali ipak nisam bila svemoćna. Umrla je, sirota, u najvećim mukama. Najviše me je zabolela njena smrt.

Samo nekoliko meseci kasnije Olivera i Vladan odlučili su da kupe vikendicu na Avali. Tačnije, radilo se o manjoj kući u koju bi se preselili, a sve pod pretpostavkom da će njihova Anđela posle studija ostati u Beogradu. Logično, želeli su da budu bliže svom detetu, a meni je tek tada postalo jasno da Anđela nikad nije bila „moje dete“, da se Olivera zapravo ne odriče ni mene ni grobova naših najmilijih, ali da ipak ima svoj život, porodicu i planove u kojima nije bilo mesta za mene.

 

Da, tada sam konačno mogla da odahnem, činilo se da je napokon sve došlo na svoje mesto i da je krajnje vreme da se posvetim sebi, I, bio je dovoljan samo pogled u ogledalo. Zurila sam u odraz četrdesetosmogodišnje žene ispijenog lica, koja je prerano oronula upravo zato što nije živela samo jedan, svoj život. Možda nije bilo previše kasno za novi početak, ali osećala sam se istrošeno i umorno. Ništa čudno, s obzirom na to koliko sam davala, a zauzvrat nisam dobila ništa. Ostale su samo uspomene koje bole i kojih se nerado sećam, ostala je jeziva tišina i kajanje za sve što sam mogla a nisam učinila.

Sada živim kako moram. Izbacila sam iz sebe svu gorčinu, to je bio jedini način da se pomirim sa sobom i svojim greškama. Oprostila sam ocu zato što je umesto kćerke želeo sina i ne ljutim se na Oliveru zato što me posećuje uglavnom uoči Zadušnica, pa se nekako čini da joj je više stalo do mrtvih nego do mene. Roditelji su i moji i njeni, a ona je najmanje kriva zato što nisam stvorila svoju porodicu. Od Anđele dobijem poneku razglednicu i, to je sve. Šta deca znaju o tome ko ih je najviše voleo kada su bili mali, uzgred, tetke su samo sporedne ličnosti u njihovom životu, zar ne?

 

Ponekad popijem kafu sa Jelenom i Anom, drugaricama iz gimnazijskih dana. Nikada nismo bile nerazdvojne ili preterano bliske, ali su nas stigle godine, a samoća spaja ljude.

Za razliku od mene, Jelena je predebela, tvrdi da ju je suprug ostavio upravo zbog toga, ali i dalje proždire sve što nađe u frižideru. Ana još uvek izgleda lepo, ali nije srećna. Punih petnaest godina posvetila je jednom čoveku, bila je ubeđena da će se razvesti zbog nje, nažalost, stvari su se iskomplikovale. Nije bila sigurna u to da li su njegove odrasle kćeri stale na put njihovoj sreći ili su sva njegova obećanja bila lažna. Ipak, za razliku od mene, one imaju čime da se ponose. Jelena ima odraslog sina koji je često posećuje, Ana je ipak doživela ljubav koja je obeležila njen život, jedino ja nisam rodila dete, nisam doživela veliku ljubav niti sam „sagradila kuću“. Previše sam brinula o drugima i u tome sam izgubila sebe.

 

Tagovi: