Priča sa srećnim krajem

by | septembar 25, 2009


Veoma sam teško podnosila situaciju u porodici. Moj muž Saša često je bio na putu, majka mi je mesecima bila gotovo nepokretna i zavisila je od moje pomoći, a mlađu kćerku sam, posle saobraćajne nesreće u kojoj je povređena, svakodnevno vodila na rehabilitaciju. Kako niko nije pokazivao da me razume, sprijateljila sam se sa kolegom Milošem…

 

PRICA SA srecnim krajemTog dana bila sam isuviše umorna da bih radila bilo šta i zato sam polako ispijala kapućino i gledala na ulicu iščekujući jato devojčuraka koje će izleteti iz „Bolera“. Nisam mogla čak ni da listam novine, a to je zaista bio loš znak. Obično me je sve zanimalo i o svemu sam uvek bila dobro obaveštena, ali činilo mi se da bi me u tom trenutku bilo kakva informacija opteretila ako ne i dotukla.

 

I dok sam razmišljala o novom poslu koji mi je „natovario“ moj šef i o premeštaju iz jednog sektora u drugi, što je za mene u suštini bilo neželjeno unapređenje, suze nemoći polako su klizile niz moje obraze. Osećala sam se slomljenom jer ću morati da radim posao koji će me dvostruko više obavezivati, angažovati dodatno i van radnog vremena, koji će mi doneti bezbroj stresnih situacija i odvojiti me od koleginica sa kojima sam se zbližila tokom proteklih sedam godina.

 

Trebalo bi da se radujem

Situacija u porodici već je prevazilazila granice moje izdržljivosti jer je moj muž veoma često bio na putu, majka mi je poslednjih meseci bila neprekidno u postelji, gotovo nepokretna i zavisna od moje pomoći, a mlađu kćerku sam, posle saobraćajne nesreće u kojoj je povređena, svakodnevno vodila na vežbe na Kliniku za rehabilitaciju. Sve to bilo je više od onoga što sam mogla da podnesem. Verovatno sam zbog toga bila hronično nenaspavana i umorna a ujutro sam ustajala i odlazila na posao bez imalo volje i životne radosti. U poslednje vreme osećala sam tegobe uzrokovane poremećajem u radu štitne žlezde koja se, s vremena na vreme, „aktivirala“.

„Ipak, trebalo bi da se radujem! Moja kći se dobro oporavlja posle nesreće koja je mogla tragično da se završi, moj muž dobro zarađuje i ostvarenje našeg sna o kupovini kuće već je na pomolu a ja sam, eto, dobila unapređenje“, govorila sam sebi jer nisam baš najbolje izlazila na kraj sa razdirućim emocijama. Zato su suze i dalje kvasile moje obraze pa u trenutku kada sam čula poznati glas, bilo je kasno da ih obrišem.

– Ćao, Kaća! – pozdravio me je kolega Miloš zaštitnički me zagrlivši. – Šta se dogodilo? Ti plačeš?!

– Ne… ne plačem – rekla sam ali su izdajničke suze i dalje navirale.

Onda sam pomislila da je on možda jedina osoba koja će me tog dana pitati kako mi je.

Saša, moj muž, ko zna kada će doći sa poslovnog ručka, Marina i Kristina će tražiti picu, večernju šetnju, nove zimske cipele i još ponešto a kada ih uspavam, otići ću majci da joj odnesem ručak za sutra a ona će mi pričati o tome kako je celog dana bila sama.

Razmišljajući o tome, oslonila sam se na Miloševo rame i nastavila da plačem.

Prostrujalo mi je kroz glavu da nikada nismo bili preterano bliski mada je on bio jedan od retkih muškaraca sa kojima sam radila i čije društvo ću sa žaljenjem napustiti kada se budem preselila u nove prostorije naše firme. Znala sam samo to da ima problema sa bivšom ženom od koje se nedavno razveo i sa kćerkom koju je samo ponekad viđao, ali nikada o tome nije pričao niti me je pitao bilo šta o mojim problemima. Uostalom, činilo mi se da su oni bili beznačajni u poređenju sa njegovim. Ipak, sećam se da je bio veoma obziran i nežan kada se Kristini desila sobraćajka i da je radio mnoge moje poslove dok sam ja sedela u bolnici kraj njene postelje. Sećam se da su mi, kada sam se vratila na posao, njegovo prisustvo i pažnja bili jedina svetla tačka. Tada tome nisam pridavala veliki značaj ali setila sam se tih trenutaka dok mi glava počivala na njegovom ramenu.

– Marina! – uzviknula sam i, kao da sam se probudila, izjurila sam iz kafića dok su Miloš i konobar zabezeknuto gledali za mnom.

U tri koraka našla sam se ispred plesne škole „Bolero“ videvši svoju uplakanu kćerku i Sašu koji trči prema njoj i uzima je u naručje.

Ne sećam se ničega više.

 

Život kao loša pozorišna predstava

Dva dana bila sam u postelji, o meni se brinula teta Mara, žena koja je čuvala Marinu i Kristinu kada su bile male. Bila sam anemična i kolabirala sam u trenutku kada sam shvatila da sam, plačući na Miloševom ramenu, „zaboravila“ na svoje dete.

Marina me je samo desetak minuta čekala ispred „Bolera“ ali kada su ostala deca otišla, uspaničila se i verovatno joj je to vreme izgledalo kao večnost pa je pozvala tatu na mobilni telefon a on je, srećom ili nesrećom, bio u blizini i odmah je došao po nju.

Baš u trenutku kada sam izjurila iz kafića, a Miloš za mnom.

Saša je odmah sledećeg dana otputovao prepustivši brigu o meni i devojčicama teta Mari i u tom trenutku samoće sve bih dala da sam znala šta misli o tome što se dogodilo. U stvari, mogla sam da pretpostavim. Mislio je upravo ono što bih mislila i ja da sam ga zatekla u istoj situaciji.

Posle toga život u našoj kući odvijao se kao loša pozorišna predstava glumaca naturščika. Ništa više nije bilo spontano, nije bilo smeha, planova ni nade.

Saša je bio ravnodušan prema mojim objašnjenjima, činilo mi se da ne veruje u njih, a opet, nikada nije rekao da mi ne veruje. Tako je, ne sluteći, otvorio vrata moga srca i dopustio da u njega uđe drugi muškarac.

Miloš i ja smo sve više vremena provodili zajedno, odlazili smo na pauzi zajedno na doručak, petkom bismo ranije otišli sa posla i šetali se pokraj Begeja a kada se nismo viđali na poslu, ne bi prošao nijedan dan da se ne čujemo telefonom.

I to je bilo sve.

U mojim nadama i maštanjima bilo je više od toga. Tako mi se tada činilo.

Sašina hladnoća i odsutnost učinili su da budem potpuno spremna za život sa drugim muškarcem. Mislim da je i on osećao isto a u vazduhu je stalno visilo pitanje koje niko nije izgovorio ali se činilo da će svakog časa zaparati tišinu koja je lebdela između nas: „Ja više ovako ne mogu, zar ne misliš da je vreme da se raziđemo kao ljudi?“

Miloš i ja pričali smo o svemu, postali smo veoma bliski i uživali smo u svakom zajedno provedenom trenutku, i tada sam se osećala voljenom i prihvaćenom.

Da, pričali smo o svemu, ali nikada o nama, i to je počelo da me plaši a crv sumnje u meni spremao se da me baci na najgore muke.

 

Pitanja bez odgovora

Pratila sam ga na autobusku stanicu i nisam uspevala da zadržim suze. Bilo je hladno i vetar mi je šibao lice dok je njegov autobus polagano sa parkinga odmicao u meni nepoznatom pravcu.

Morao je iznenada da otputuje.

Uzeo je neplaćeno odsustvo, svog psa poklonio je Marini i Kristini, a u kofer je spakovao odeću za različita godišnja doba.

– Mima se razbolela, moram hitno da otputujem u Štutgart. Javiću ti se.

– Kako znaš da ćeš ostati toliko dugo? Možda je nešto sasvim bezazleno? Možda te se zaželela pa hoće da te vidi? Možda samo želi da provedete božićne praznike zajedno? Možda tvoja bivša žena manipuliše tobom? – moja pitanja ređala su se jedno za drugim i nije uspeo ni na jedno da mi odgovori. Bila sam neutešna.

„Na kraju krajeva, da li mi je ikada rekao da me voli, da li smo bili ljubavnici, da li je ikada spomenuo našu zajedničku budućnost?“, pitala sam se znajući da nemam pravo da ga optužujem.

Zaista se javio.

Kao prijatelj, kao brat…

– Mimi je bolje. Biće sve u redu. Kako su tvoja deca? Da li je Saša najzad shvatio da greši?

Znala sam da se više neće vratiti ili bar da se neće vratiti meni.

Posle toga obratila sam više pažnje na svog muža. Bio je još uvek zgodan. U poslednje vreme počeo da odlazi u teretanu i na tenis sa prijateljima, da uči španski i da čita beletristiku. To me je uzmučilo, bila sam uverena da sve to radi samo zbog druge žene.

– Čemu mogu da zahvalim to što si promenio svoj životni stil? – pitala sam ga pokušavajući da započnem konverzaciju.

– Zašto misliš da ti treba da mi se zahvaljuješ? – uzvratio mi je sarkastično.

– Možda zato što smo muž i žena? – bila sam odlučna da probijem ledenu koru kojom je bio obložen.

– Ah, to si iznenada primetila? Kako ti je pošlo za rukom? Da li ti je pomoglo dugo putovanje tvog dragog kolege?

– Saša, zašto nikada nisi pokušao da shvatiš ono što sam ti…

– Nije važno! – rekao je oblačeći trenerku i patike. Spremao se da izađe.

 

***

Kako je vreme prolazilo, jenjavala je moja tuga za Milošem ustupivši mesto saznanju da je između nas postojalo toplo, iskreno prijateljstvo. Ako može da postoji prijateljstvo između muškarca i žene, ono „desi“ kada se sretnu čovek i žena izneverenih iluzija i snova ali iz takvog odnosa ne može da se rodi nešto više.

I pomislila sam u jednom trenutku da su se kockice koliko-toliko složile, da su se neke stvari slegle a neke će uskoro.

Marina je bila Sašina ljubimica, pa tako i spona između Saše i mene, pa sam igrala na tu „kartu“. Strpljivo sam čekala da Saša primeti moju novu frizuru, moj novi stil odevanja i liniju koju sam doterala svakodnevnim napornim vežbanjem. Kuvala sam njegova omiljena jela a ona su ostajala hladna i netaknuta jer je on i dalje kasno dolazio kući i zaželeo bi se samo Marine, a ja sam bila tu samo zato što sam njena majka.

 

„Ovako više ne ide“

– Da li planiraš da otputujemo nekud sa decom tokom raspusta? – upitala sam ga kada su se približili novogodišnji praznici.

– Da li se ti to praviš blesava, a u stvari, nisi? – odgovorio je u svom najboljem sarkastičnom maniru. – Molim te da ne praviš problem od toga. Daću ti pare, pa vas dve otputujete kud želite. Ja sam planirao ski-vikend na Kopaoniku, naravno, sam.

„Ovo je previše“, pomislila sam i ćutala a suze su mi tekle niz lice. Ne znam zašto. Da li zato što sam gubitnik u ovoj nimalo zabavnoj igri ili zato što stvarno želim da spasem naš brak ili što ga, možda, ipak volim.

Bio je nemilosrdan, najzad mi je rekao:

– Kaća, mislim da ovako više ne ide… Šta misliš o tome da se na neko vreme razdvojimo pa da na miru razmislimo o razvodu ili bilo kakvom drugom rešenju koje bi oboma odgovaralo?

„Bilo kakvo drugo rešenje, bilo kakvo drugo rešenje…“, odzvanjale su mi u ušima njegove reči, parale su mi srce ali i davale nadu.

– Zar sada, pred praznike, pred Novu godinu? Ko će nam kupiti jelku, ko će biti Deda Mraz, ko će sa Marinom i Kristinom praviti velikog Sneška? – patetično sam nabrajala plačući.

– Reći ćemo deci da sam morao da otputujem zbog posla i tako ćemo to rešiti… – rekao je Saša i tada sam prvi put videla senku sumnje u njegovim očima. Bio je to tren, tek titraj nedoumice i nesigurnosti u sopstvene reči i postupke… Bio nakratko ogoljen preda mnom i to mi je ulilo nadu.

Saša je spakovao kofere ali činilo mi se da je zajedno sa njima poneo i moje suze i moju istinsku tugu koju je možda tada prvi put zapravo video.

 

***

Ostalo je još pet večeri do novogodišnje. Kristina je bila u školi a Marina i ja sedele smo u dečjoj sobi i seckale snežne pahuljice i Deda Mrazove od papira. Bilo je tiho, Marina je bila ćutljiva i manje razdragana neko prošlih godina, čulo se samo šuškanje papira a neko nepoznato osećanje mira i spokoja lebdelo je između nas. Dok sam sedela na podu pokraj svoje kćerke i gotovo čula otkucaje njenog srca, znala sam da je sve dobro i da će uvek tako biti šta god da se desi, jer nekada naprosto moramo da se pomirimo sa onim što nam život donese.

Sa tatom ili bez njega, sa Deda Mrazom ili bez njega, sa ramenom za plakanje ili bez njega, život je tekao i teći će dalje…

Našu ušuškanu tišinu prekinula je zvonjava telefona.

– Ćao, znaš, predomislio sam se – bio je to Saša. – U stvari, hteo bih da se predomisim ako nemaš ništa protiv. Sinoć mi je Vesna javila da stiže iz Nemačke i da planira da sa nama dočeka Novu godinu. Nisam imao živaca da joj objašnjavam u kakvoj smo situaciji. U stvari, ni sam to sebi ne bih umeo da objasnim a kamoli drugome… Ako se slažeš, mogli bismo da odglumimo srećnu porodicu i divne zimske praznike! – rekao je ironično.

Nisam imala ništa protiv i, u tom trenutku, bila sam najsrećnija ostavljena žena na svetu ali sam, zahvaljujući preostalom ženskom dostojanstvu, hladno rekla:

– Marina će biti presrećna. Možda je to dovoljan razlog da se potrudimo. Ipak, to je samo jedno veče…

 

Bila sam zadovoljna promenom

– Važi! Sutra ću svratiti da donesem jelku ali ne mogu da obećam da ću biti Deda Mraz, ipak…

– Dobro, dobro, ne moraš da se pravdaš. Ti si sada nabildovani „cool“ dasa, uopšte ti ne priliči da budeš Deda Mraz…

– E, nemoj to da mi radiš. Upravo te zovem iz obližnjeg hotela u kojem spavam, perem veš u hemijskoj čistionici i ručam u kantini…

– Zar takav frajer ne može bolje da se snađe? – odlučila sam da pređem u ofanzivu i da zadobijem prednost.

– Ma, pusti sada to… nego, potpuno sam zaboravio da ti kažem da se Vesna udaje. Ej, moja sestra se udaje! Ne mogu da verujem! Verila se sa nekim tipom. Ništa mi više nije pričala.

Da su bolja vremena, verovatno bih tim povodom razbila bar neki tanjir i zalupila vratima jer sam mrzele goste i nisam bila nimalo gostoljubiva a Sašina sestra Vesna nije bila osoba bez koje ne mogu.

– Super, baš se radujem zbog nje. Eto, dok nekom ne smrkne, drugom ne svane… – dodala sam značajno.

Saša je „prečuo“ moju primedbu ali bila sam zadovoljna obrtom.

„Možda ga Vesnina romansa i neka njena lepa reč vrate u porodično gnezno“, pomislila sam sve sigurnija u to da je Saša jedina osoba na svetu sa kojom želim da živim.

 

***

Sledećeg dana stigla je novogodišnja čestitka od Miloša u kojoj pominje da će za praznike doći u Srbiju sa Mimom, da ima mnogo novosti i da jedva čeka da se vidimo i popričamo o svemu.

„Šta li mu to znači?“, pomislila sam mada me to uopšte nije zanimalo.

Javila se i Vesna koja je bila sa suprugom u poseti svekru i svekrvi a nakon razgovora sa Marinom iz njenih radosnih usklika na kraju sam uspela da shvatim da tetka, osim budućeg muža, dovodi Deda Mraza iz Nemačke.

„Koja lujka“, pomislila sam smejući se, „verovatno će naterati tog svog sirotog verenika da na sankama sa upregnutim irvasima dođe sa vrha Švarcvalda u Zrenjanin.“

I došla je novogodišnja noć… Sneg je tiho padao, u dvorištu naše kuće šepurio se Sneško Belić a šarene svećice na jelci palile su se i gasile. Sve je delovala tako istinski: i kolači koji su mirisali, i šareni paketići sa mašnicama za svakoga, i gosti koje smo očekivali.

Prva je stigla Vesna, Sašina starija sestra, za koju smo svi mislila da će zauvek ostati devojka, Blistala je od sreće što je sa nama i što će nam predstaviti svog mladoženju. Ona i Saša nisu se videli nekoliko godina i već su sedeli i ćaskali potpuno preplavljeni iskričavim razgovorom kada se Vesna odjednom setila:

– Bože, kakva sam glupača! Pa, taj čovek će se smrznuti u kolima. Treba da mu dam signal – došapnula nam je zaverenički.

Odškrinula je zavesu na velikom prozoru koji je bio okrenut prema ulici i nekoliko minuta kasnije čuli su se zvončići i udarci teške ruke na ulaznim vratima.

Svi smo stajali zabezeknuto zagledani u nemačkog Deda Mraza sa stomakom i dugom belom bradom, očekujući da progovori svojim, nama nerazumljivim, jezikom.

– Zdravo, deco! Znam da je tebi ime Marina, a ti si Kristina… je l’ tako? Mora Deda sve da zna… pa, jeste li vas dve bile dobre ove godine? – zabrundao je sasvim razumljivim i razgovetnim, štaviše, meni veoma poznatim glasom.

 

Slavimo sve lepo što nam se dogodilo

Dok je vadio poklone iz svoje vreće, morala sam da sednem da se opet ne bih onesvestila i tako svog muža ponovo dovela u strašnu zabludu. Srećom, Deda Mraz se nije dugo zadržao ali nekoliko minuta posle njegovog odlaska na našim vratima pojavio se Vesnin budući muž. Presrećna, zagrlila ga je zahvalna što je ispunio odgovoran zadatak i najzad nam pružila priliku da ga upoznamo, ako je to uopšte bilo potrebno.

– Ja sam Vesnin budući muž i to je ono što o meni ne znate. Sve drugo znate – rekao je Miloš.

Na Vesnino čuđenje, svi troje smo prasnuli u smeh a Saša i ja smo se krišom pogledali.

– Šta je toliko smešno? – pitala nas je besna što niko nije u stanju da joj pruži zadovoljavajuće objašnjenje.

– Smešno je to što užasno liči na Deda Mraza! – rekla je Kristina, naša starija kćerka, koju smo morali da nagovorimo da Marini bar još ove godine ne kaže baš sve što zna o misteriji zvanoj Deda Mraz.

– Nemoj da se ljutiš, Vesna. Mogu li ja sada tebe da upoznam sa tvojim verenikom? Ovo je Miloš, moj dugogodišnji kolega sa posla i blizak prijatelj, koji mi je često bio oslonac kada mi je bilo u životu najteže i koji je iznenada dao otkaz i otišao u Nemačku zbog svog bolesnog deteta a sada se, eto, vratio sa novom draganom. Je l’ tako Miloše?

– Baš lepo, samo mi i ti Saša kaži da poznaješ mog verenika bolje od mene, pa ću… – rekla je ljutito Vesna, nesrećna što neće moći da nas iznenadi zanimljivom i potresnom pričom o Milošu i njihovoj ljubavnoj romansi.

– Nećeš mi verovati, ali veoma malo znam o gospodinu, a izgleda da i ono što znam nije baš tačno. Bar se nadam? – rekao je Saša pogledavši me, i tada sam dozvolila sebi ono što sam dugo priželjkivala: zagrlila sam ga i najzad sam se oslonila na njegovo rame.

Vesna je bila potpuno zbunjena ali, srećom, nije pokušavala da sazna više od onoga što joj je rečeno i što je sama uspela da shvati a to nije bilo mnogo.

– Hajde da nazdravimo! – rekao je Saša otvorivši bocu šampanjca.

– Tata, još nije Nova godina! – uzviknula je Marina protestujući što se krše pravila.

– Ma, ništa ne brini! Ove noći slavimo mnogo više od Nove godine, slavimo mnogo novih, budućih i lepših godina. Uostalom, neće biti ovo jedini šampanjac koji ćemo popiti ove noći.

 

***

Kristina i Marina su spavale a Vesna je upravo isključila svetlo i legla u postelju sa svojim Deda Mrazom.

– Rekao sam Vesni da ću prespavati kod mojih da bi oni imali više mesta pošto naša kuća još nije potpuno završena… Hoću da kažem, biću u hotelu ako ti bude nešto trebalo… – rekao je Saša snuždeno na kraju dobro odglumljenog novogodišnjeg slavlja.

– A šta ako mi odmah treba nešto? – šapnula sam najzavodljivijim glasom koji sam smogla i prišla sam mu sasvim blizu.

Poljubio me je i mojim telom prostrujala je strast i želja kakvu dugo nisam osetila.

Sve je i dalje bilo isto. Napolju je tiho vejao sneg, Sneško Belić je kočoperno stajao ispred kuće a svećice na jelki palile su se i gasile. Samo je godina bila nova i mi, opet zajedno, u njoj.

 

Tagovi: