Živela sam burno

by | septembar 20, 2009

Verujem da me je stigla kazna. Danas plaćam danak jer sam bila lakomislena. Prošle su mi godine u tome što sam vrtela muškarce oko malog prsta misleći da je preda mnom svo vreme ovoga sveta.


Nažalost, preračunala sam se. Imam muža, ali ne i decu, imam promašen život i brak, i bezbroj predugih noći ispunjenih suzama. Moja ljubav nikome ne treba…

 

Zivela sam burno

Ime mi je Nađa, četrdeset peta mi je godina, udata sam, dece nemam i nisam zaposlena. Dok sam bila mlada i atraktivna, mogla sam da se zaposlim. Sada nije tako, traži se diploma, znanje, iskustvo, sve ono što bi donekle prikrilo bore. A ja ništa drugo nemam osim tih bora. Moje knjige su skupljale prašinu, nisam volela da se družim sa njima.

 

Znam da nisam jedina sa ovakvom sudbinom i da na to ne treba da gledam kao na smak sveta. Domaćica, pa šta, ima nas na milione. Nažalost, jedna sam od onih koje ne osećaju toplinu doma i porodičnu ljubav. Bar da sam se u jednom delu svog života ostvarila do kraja, bilo bi mi lakše, ali nisam. Ni da ispratim u školu, ni da dočekam, nema nikoga da napravi nered pa da mi napravi posao. Svaka sitnica je na svom mestu, samo me obaveza da pripremim ručak ili raširim veš opominje na to da postojim, a i to radim bez volje, otaljavam kao i svoj život.

 

Ponekad posetim roditelje, i to činim nerado i retko. Od susreta do susreta treba prikupiti snagu da im pogledam u oči. Znaju oni kako sam živela nekada a kako sada, ćute kao da me kažnjavaju, kao da znaju da bi mi bilo lakše kada bi mi odvalili šamar. Ali neće… ili misle da nema svrhe jer me nisu tukli onda kada je trebalo.

 

I tako, popijemo kafu, razmenimo poneku reč a kada krenem svojoj kući, nikada me ne zadržavaju niti me je majka bilo šta ikada pitala. Nije meni stalo do njene zimnice i znam da neću umreti od gladi bez njene tegle pekmeza ili ajvara, ali bilo bi mi drago kada bi mi ponekad ponudila nešto da ponesem. Verujem da sve majke to rade ali izgleda da sve treba zaslužiti, čak i teglu zimnice.

 

Nisam sama ali sam usamljena

Iako živimo u istoj kuću, sa jetrvom ne pijem kafu. Tako je bilo od početka. Trpimo se onoliko koliko moramo, tek da ne zavadimo braću i da se ne psujemo u dvorištu, i… odavno smo shvatile koliko su naši životi različiti. Ona je prezauzeta, ostvarena u svemu, baš ne znam o čemu bismo mogle da tračamo uz kafu.

Prijateljice? Nemam ih, nijednu. Doduše, imala sam jednu… Anđelu, ali je i ona otišla svojim putem. Kada se neko trudi da vas usmeri na pravi put, a zauzvrat dobije podsmeh „svojoj gluposti“, onda je sve jasno.

Zato ponekad kažem sebi da je i ovakav brak bolji od samoće. Ako ništa drugo, bar se ne budim sama i imam kome da otvorim vrata. I radujem se kada jednom mesečno izađemo u šetnju iako ispijamo piće kao dva stranca, u najvećoj tišini. Nekada nam reči nisu bile potrebne, prijala nam je tišina i savršeno smo razumeli jedno drugo. Razumemo se i sada, ali na drugačiji, teži i bolniji način. Ko će prvi presuditi u korist svoje slobode i sreće pokazaće vreme, ali čini mi se da to neću biti ja. Nisam u situaciji da biram, nemam kome da se vratim niti mi pomaže to što se kajem. Trebalo je mnogo ranije da udarim glavom o zid. Niko nije doveka ostao mlad i lep niti je uspeo da pobegne od sopstvene prošlosti.

 

Dani se ponavljaju, prolaze, a ja svake večeri sedim sama, sa cigaretom u ruci, očiju uprtih u TV, a u mislima ko zna gde. Ne smeta mi to što moj mir remeti sporadično trupkanje dečjih nožica koje dopire sa sprata iznad. Tamo žive moji dever i jetrva i njihovo dvoje dece. Eto, toliko smo blizu a živimo toliko različitim životima.

 

Doduše, nije se ni moja jetrva udala u cvetu mladosti ali je do svoje tridesete godine, za razliku od mene, mnogo toga učinila. Nije završila jedan već dva fakulteta, decu je rodila u braku, planski i pametno – onda kada je finansijski bila „potkovana“ čak i da ih sama izdržava.

 

Ne smeta mi njena sreća, naprotiv. Mislim da sam dovoljno trovala svoje srce i da bi bilo krajnje nerazumno da tražim krivca kada sam sama skovala sopstvenu sudbinu.

 

Mislim da je i Gordan shvatio da je pogrešio što se oženio mnome. Zato izlazi svake večeri. Ništa ne govori, spremi se i izađe, nekad se vrati ranije, nekada kasnije, ali jednako je tajanstven i ćutljiv. Nisam ga prisilila da se oženi pa mi je u početku sve to užasno smetalo. Pitala sam se da li odlazi svojim roditeljima moleći ih da mu oproste što je doveo „takvu“ shahu jer me nikada nisu voleli a moj dolazak prisilio ih je da napuste porodičnu kuću i da se skrase u garsonjeri, ili moj muž odlazi sa muškim društvom, ili već ima drugu, mlađu, lepšu i pametniju, ili naprosto ne zna šta će sa sobom pa luta besciljno luta ulicama?

 

Sama pala, sama se ubila

Zadržala sam pretpostavke za sebe. Možda sam tada smela da pitam jer se nisam plašila ni odgovora ni istine. Sada ne smem da pitam. Pomirila sam se da takvim životom pa na njegovo odsustvovanje iz kuće reagujem sve ravnodušnije. Ili samo tešim sebe, svesna činjenice da ne mogu da računam na bolji život.

Da, priznajem, ja sam jedini krivac. Nisam slušala savete, nisam želela da vodim drugačiji život. Kada sam shvatila da me godine sustižu, možda podsvesno verujući da ću se tako podmladiti, udala sam se za mlađeg muškarca.

 

Oduvek sam verovala da sam najpametnija, da će moj život biti drugačiji, a da su moje prijateljice smešne jer se udaju i rađaju u dvadeset i nekoj. A možda sam se rodila takva… svojeglava, sa kompleksom više vrednosti. U svakom slučaju, ne nameravam da okrivim gene jer takve nisam mogla da nasledim. U mojoj familiji nije bilo nijedne crne ovce.

 

Odrasla sam u stabilnoj porodici u kojoj su vladali zdravi odnosi, imala sam sve, bila sam voljena ali ne i razmažena. Imali su samo mene i zato su želeli da budem stabilna i poštena osoba. Eh, da su tada znali koliko mi njihovi saveti idu na živce, nikad mi ništa ne bi pričali. Ali, kada na jedno uvo uđe a na drugo izađe, takav oblik mučenja mogao je da se podnese.

 

Ako sam nešto i morala da otrpim u kući, nisam morala u društvu.

Bila sam lepa, oštra na jeziku, umela sam da izvređam one koji nisu delili moje mišljenje pa mislim da sam još u to vreme mnoga prijateljstva sasekla u korenu. Trebalo je svima pokazati ko je Nađa i kako dečaci luduju za njom. Što im više izmičeš, više trče, pa sam odlučila da postanem neuhvatljiva.

Sve sam činila da nekoga osvojim, bila sam spremna na svakojake ludosti, potom bih se malo poigrala kao mačka s mišem, a onda bih se nasmejala i nestala. Preda mnom je bio cilj ali se nisam zaustavljala.

Jasno mi je da nisam dobila priznanje za svoje postupke i da nijednom od tih momaka nisam naudila. Iako razočarani i ljuti, nisu dugo patili. Ja sam izvukla deblji kraj. Trovala sam svoje mlado srce ubijajući osećanja zato što nisam želela da ih prihvatim, a nisam bila svesna činjenice koliko je ta igra bila opasna. I nisam osetila kada je ova ružna navika postala deo mene.

 

Sve moje žrtve

Kako se ne bih sećala svoje prve „žrtve“? Saša, tamnoputi gimnazijalac, dve godine stariji od mene, mnogo mi je olakšao s obzirom na to da je već bio ludo zaljubljen. Čekao me je „da odrastem“, donosio mi je sitne poklone, bežao je iz škole samo da bi me video i tako je izgubio godinu. Pisao mi je pesme… Potrajalo je to dve godine a kada je shvatio da ga ismevam i vučem za nos, pobesneo je. Srećom, bila sam okružena novim obožavaocima, pa se sve završilo na pretnjama i psovkama.

 

Ne znam kako me to nije opametilo. Sećam se da je Anđela, jedina devojka koja me je trpela, rekla da ću jednom naleteti na pravog idiota i možda tada neće biti nikog da me odbrani.

 

Drugi u nizu ojađenih bio je Rade. Živeo je u susednom gradu, upoznali smo se u diskoteci. Izašli smo nekoliko puta a ja sam stalno kasnila na naše nazovi sastanke, ponekad i po čitav sat, a nekada uopšte ne bih došla.

– Nađa, kako možeš? – opet se umešala moja Anđela – upravo sam ga srela, jadničak, čeka te duže od pola sata, sav je pomodreo od hladnoće.

 

Nasmejala sam se…

I, ostavio me je. Zamislite, on mene?! Doduše, onako miran i tih samo što nije zaplakao pa sam mu oprostila to što me je preduhitrio. Ionako ga nisam volela, već mi je dosadio i bio je „zreo“ za šut-kartu.

Slično je bilo i sa Draganom, Zoranom, Ilijom, i još mnoštvom onih čijih se imena više ne sećam, ali se zato odlično sećam Nikole. Markantan, zgodan i pametan, brzo je razotkrio moju igru i umeo je da mi uzvrati. Tada sam se prvi put zamislila i „spustila loptu“.

 

Potrajala je ta veza gotovo šest meseci i mislim da sam bila na dobrom putu da se zaljubim, međutim, potreba da dominiram u vezi bila je jača od svega.

Nikola je uplatio letovanje u Grčkoj za dvoje. Trebalo je samo da svoje krpice potrpam u kofer, ali te noći kada je trebalo da krenemo, mirno sam sedela pred televizorom. Zamišljala sam ga kako me zabrinuto i unezvereno čeka ispred autobusa.

 

– Srećan put, Nikola! – izgovorila sam glasno zadovoljno trljajući šake. Ubeđena da je otputovao razočaran i povređen, i da me nikada više neće potražiti, precrtala sam njegovo ime na svojoj podužoj „listi paćenika“.

Međutim, Nikola je posle letovanja došao da se „pozdravimo“. Prišao mi je nasmešen, a potom mi je udario takav šamar da sam pomislila da mi je otkinuo glavu. Tek je tada nestao iz mog života.

 

Ni Anđela me nije opametila

Tada mi je bilo dvadeset sedam godina, isto koliko i Anđeli, s tom razlikom što je ona bila nečija verenica i u drugom mesecu trudnoće.

 

– Nađa, zaboga, uozbilji se. Dve-tri godine brzo prolete, eto tridesete, a onda sve ide traljavo, usporeno. Dolaze mlađe, lepše…

– Anđela, nemoj da mi pametuješ! – zakolutala sam očima. – Sada kada je beba na putu, neka ti je sa srećom, ali mislim da si pogrešila. Zar da se u tim godinama vežeš za jednog muškarca?! Čovek se brzo zasiti, za deset godina varaćete jedno drugo na svakom koraku – zaista sam tako mislila o životu, braku i muškarcima.

Anđela mi nije odgovorila. Sećam se da su joj usne zaigrale kao da je htela da opsuje, a onda je rekla da žuri i brzo je otišla. Nikada me više nije pozvala, čak ni u svatove, iako smo planirale da jedna drugoj budemo kume. Tako sam izgubila jedinu prijateljicu…

 

Ne znam koliko je saznanje o Anđelinoj udaji uticalo na mene, ali znam da sam upravo u to vreme poželela nešto više. Tačnije, poželela sam nekoga ko će me maziti i paziti, na koga ću moći da se oslonim u svakom trenutku a da pri tom ostanem slobodna. Dakle, treba mi oženjen i, po mogućnosti, pun para.

 

Devojka sumnjivog morala

Moji senzori za lov aktivirali su se neverovatnom brzinom. Pa, upravo mi je jedan takav bio na dohvat ruke – Boško, zgodni četrdesetogodišnjak, vlasnik najvećeg i najbolje opremljenog butika sportske opreme u kojem sam radila četiri godine. Imao je tada lepu ženu i dvoje maloletne dece. Doduše, nije ga pratio dobar švalerski glas ali svakako nije bio imun na lepe žene.

 

E, za to se trebalo pomučiti. Sada znam, bila je to moja najveća greška, ali onda nisam mislila tako.

Pronašla sam stan, spakovala kofere i tek tada saopštila roditeljima da odlazim.

– Ne razumem – kazala je majka – kuća je velika, uvek si imala privatnost, a potpuna nezavisnost ima svoju cenu. Neće te čekati ni topla soba, ni postavljen ručak…

Ali nije bilo sile koja bi me odvratila od onoga što sam naumila.

– Nadam se da ću bar dobiti svesku sa tvojim receptima – nasmešila sam se usiljeno. – Znaš, druga su vremena, trebalo bi da poštujete moju odluku – podigla sam kofere i bez mrvice tuge napustila dom u kojem sam odrasla. Mojim roditeljima bilo je sve jasno. Zato me kasnije nikada nisu pitali kako živim niti su spomenuli mogućnost mog povratka pod njihov krov.

 

U to vreme Boško se već upleo u moju mrežu. Treptala sam, prenemagala se, ulagivala i, kako je moja suknjica bivala kraća, tako je on sve duže ostajao u butiku. Trebalo je da sačekam jedan pljusak pa da se svalim u stolicu tobože od slabosti i nesvestice. A on se, kao džentlmen, ponudio da me odveze kući. Bilo bi neučtivo da ga ne pozovem na kafu, zar ne?

 

Eto, tako je Boško ušao u moj život. Postavio me je namesto poslovođe, udvostručio mi je platu, čak sam i putovala sa njim. „Poslovno“, naravno, mada su putovanja udvoje trajala nešto duže nego kada bi otišao sam.

Šuškalo se o nama među zaposlenima u butiku jer nisu bili ni ludi ni slepi, ali Boško je umeo sa njima. Zašto bi olajavali gazdu kada su imali odlične plate, a meni je baš sve išlo na ruku. Lajava usta ne zatvaraju se samo novcem već i činjenicama, pa sam ponovo počela da izlazim sa mladićima koji mi ništa nisu značili. Boškovu ljubomoru lečila sam u krevetu i tako je bilo gotovo osam godina. I znam da bi još trajalo da njegova žena nije preduzela mere… Godinama je znala za nas i čekala je Boška baš kao što ja sada čekam svog muža, ali… Oni su imali zajedničku prošlost, decu, i mogla je da se nada da će jednom sve proći, a potom je izgubila strpljenje. Kada joj je puklo pred očima, pukla je i moja bruka.

 

Ne znam zašto se muškarcu lakše prašta čak i ako je oženjen. Meni niko nije oprostio. Činilo mi se da svi upiru prstom u mene pa sam bežala od ljudi, kretala sam se sporednim ulicama i skrivala lice. Eto, i meni se dogodilo…

 

Povukla sam se u sebe

Da li mi je bila potrebna takva blamaža da bih se napokon smirila? Verovatno jeste. U svakom slučaju, dobila sam ono što sam tražila.

 

Primirila sam se. Muka je čudo, natera čoveka da se privikne na sve ono što mu je nekada bilo nezamislivo. Tako sam dve godine živela kao monahinja. Povrh svega, mučila me je nemaština. Boško je ostao u braku ali je pod ženinim pritiskom, što je bilo sasvim razumljivo, morao da mi da otkaz. Poklone sam zadržala ali to nije moglo da me hrani, da plaća struju, kiriju i pokriva osnovne potrebe.

 

Eh, kako su mi tada nedostajali roditelji, moja kuća, moja soba, moje mesto za trpezarijskim stolom. Nisu mi pružili priliku da priznam da sam pogrešila, makar da im kažem da bih volela da se vratim, pa da razmisle. Jedva su preživeli sramotu, bili su ogorčeni i ljuti, i jasno su mi stavili do znanja da mogu da im se obratim tek kada se udam. U istom gradu, udaljeni dvadesetak minuta hoda, nismo se ni videli ni čuli više od tri godine.

 

Tada sam se setila sveske sa maminim receptima. Ponešto sam naučila da pripremim a posla što se tiče, nisam mogla da biram: kafić, piljara, trafika, kataloška prodaja kozmetike, čak i pijačna tezga na kojoj sam prodavala narandže. I upravo za tom tezgom, promrzla i odevena kao švercerka, upoznala sam Gordana, svog supruga.

 

Moj redovni kupac

 

Dolazio je svakog dana kao da je želeo da ga primetim. Visok, plav, pomalo suvonjav ali beskrajno simpatičan, umeo je da me nasmeje a baš mi je to trebalo.

– Lepo je to što mi praviš posao ali volela bih da znam šta radiš sa svim tim narandžama – izletelo mi je dok sam mu, kao i prethodnih dana te ljute zime, vraćala kusur koji nikada nije hteo da uzme.

– Prodaješ ih a ne znaš da se od njih pravi ljubavni napitak?

Glasno sam se nasmejala.

– Kakav ljubavni napitak?

– Pa, recimo, napitak koji izaziva upravo takav smeh.

– Zar deluje kao ljubavni? – koketno sam ga pogledala.

– Aha – klimnuo je glavom.

 

Zanemela sam, skrenula sam pogled i prvi put osetila da mi obrazi bride od naleta krvi. Zapravo, mislim da sam već bila zaljubljena u njega, prvi put mi se to desilo a bilo mi je trideset devet godina. Smogla sam snage da utešim sebe i kažem da za pravu ljubav nikada nije kasno.

 

Tako je počela Gordanova i moja veza. Šetnje, odlasci u bioskop, popodnevna kafa… O razlici u godinama nije želeo da razgovara. Sećam se da je odmahnuo glavom kao da pet godina nije ništa. Nažalost, sada oboje znamo da bi bilo bolje da je ta razlika išla u moju korist. Za Gordana još uvek nije kasno, a ja? Valjda je dovoljno da kažem da je kćerki moje nekadašnje drugarice Anđele osamnaest godina.

 

Početak veze sa Gordanom pamtim po svojoj zbunjenosti i neprospavanim noćima. Kao zatvorenik koji se posle dvadeset godina tamnovanja konačno nađe na slobodi, prvi put udahne vazduh i dopusti suncu da ga ogreje, a potom se trgne jer zapravo ne zna šta je pravi život i na koju bi stranu krenuo… tako sam se osećala. Bila sam srećna ali zbunjena, nisam znala šta ću sa svojim osećanjima i da li ih na pravi način uzvraćam Gordanu. A on je priznao da mu se dopada moja stidljivost, zavoleo me je i zaprosio.

Nisam imala kud. Po cenu da ga izgubim, morala sam da mu predočim neke detalje iz svoje prošlosti. Napokon se i moja savest probudila, smatrala sam da je tako poštenije pa, ako me prihvati takvu, tim bolje. Bar ću živeti bez straha od svake njegove promene raspoloženja.

– Nije za medalju – protrljao je slepoočnice. – Ipak, drago mi je što si iskrena. Zapravo, u današnje vreme to i nije tako strašno – zastao je za trenutak a potom nastavio: – Nađa, ne zanima me kako si živela pre nego što si mene upoznala, baš kao što ti neću dozvoliti da čeprkaš po mojim momačkim godinama. Prošlost je nešto lično i ne treba je dirati. Mi treba da podelimo budućnost.

 

Nažalost, moji budući svekar i svekrva nisu mislili tako. Oni su odavno znali istinu, pa se nisu potrudili da sakriju ogorčenost iako su silno želeli da se i njihov drugi sin oženi, smiri i stvori porodicu.

Četrdeset godina, minimalno obrazovanje, burna prošlost, loš glas… pa, ko bi poželeo takvu snahu? Priznajem, razumela sam ih. Pripadali su generaciji mojih roditelja pa kada su me odbacili oni koji su me stvorili, zašto bi me takvu prihvatili drugi ljudi? I da se Gordan nije umešao svrstavši se na moju stranu i braneći našu ljubav, povukla bih se bez reči. Ovako sam imala čemu da se nadam. Nisam zahtevala više kada mi je Gordan rekao da ćemo se registrovati uz prisustvo dva svedoka, bez venčanice, muzike i svatova. Ćutala sam i onda kada su se njegovi roditelji, uz glasne komentare da će im život u memljivoj garsonjeri biti draži od života pored mene, pokupili svoje stvari i otišli. Ćutao je i Gordan, ali tada smo se voleli. Bili smo ubeđeni da će naredne godine sve doći na svoje mesto. Unuče ume da omekša i najtvrđe srce… Tako će biti sa nama, mislili smo oboje.

 

Fatalno pitanje

Moji roditelji su ostali dosledni. Čim su saznali da sam se udala, pozvali su Gordana i mene na ručak. Ipak, nije mi promaklo ono čega sam se pribojavala: bol promeni čoveka, postali su nekako hladni i kruti, ni traga od onih dobrih, požrtvovanih roditelja. Bili su ljubazni prema Gordanu… ili je to zapravo bilo sažaljenje? Kao da im nisam dete, osećala sam da i oni misle isto što i Gordanovi roditelji: da je, oženivši se mnome, zapečetio svoju sudbinu.

 

I ispalo je da su i moji i njegovi roditelji bili u pravu.

Voleli smo se još tri godine nadajući se boljem, a potom je jedno Gordanovo pitanje uništilo sve. Tada mi je postalo jasno da je samo početak našeg braka bio ispunjen ljubavlju, a zatim je sumnja počela da nagriza moga muža.

 

– Nađa, nije mi jasno kako ne možeš da ostaneš u drugom stanju. Rekao bih da si zdrava, to smo proverili, ali… Da, rekao sam da nećemo pominjati prošlost, ali sada zaista moram da te pitam. Godinama si vodila buran život i pravo je čudo da nijednom nisi ostala trudna.

Osećala sam se kao da mi je zario nož u srce.

– Nikada nisam bila na kiretaži. Mogu da se zakunem, a ti, ako hoćeš veruj, ako nećeš, ne moraš.

Klimnuo je glavom i izašao iz sobe.

Otada su prošle dve godine. Već mi je četrdesetpeta. Da sam bila pametna kao što nisam, mogla sam i unuče da ljuljam. Gordana nisam slagala, samo mi je bilo teško da priznam da starim i da je mogućnost začeća sve manja.

 

Kada smo se venčali, sve je izgledalo drugačije, čak se razlika u godinama jedva primećivala. Sada više nije tako. Nisam ostarila preko noći, ali mnogo razmišljam a ne mogu da se setim ničeg lepog niti smem da se nadam čudu. S obzirom na krajnje neizvesnu budućnost, ne smetaju mi ni Gordanova ravnodušnost ni ova tišina u koju tonem svake večeri.

 

Znam, bilo bi mi lakše kada bih mogla da uperim prstom i okrivim nekoga za ovakav život. Mržnja se lakše podnosi od bola, bar sam to naučila. Za sve što sam činila, za ovu patnju i strah od sutrašnjeg dana, kriva sam isključivo ja. Skrojila sam sebi lošu sudbinu pa se ne trudim mnogo da pobegnem od zaslužene kazne.

 

Tagovi: