Duda Alapača: Instant

by | decembar 11, 2019

Sedi da popijemo kafu, reče Milanka i uključi ringlu. Što ne prokuvaš vodu u kuvalu, upitah. A što bi’ je kuvala, izbeči se ona. Pa, brže će, rekoh. Žuriš li ti gde…? Možeš valjda sačekati da voda provri…? Ma, mogla si nam i onu brzinsku jednu zamutiti, predložih. Koju “brzinsku“..? Instant, mama, nes, jakobs, kakvu god. Instant, ponovi ona. Vi bi, deco, sve instant. Ne može tako, Dudo, mora nekad čovek i da se strpi malo. Znaš kako se kaže, strpljen-spašen.

Strpljen-spašen, mama draga, odavno ne drži vodu. Rođeni smo nestrpljivi. Jedna moja s posla, četrdeset godina ima, pitam je kad će da rađa, šta čeka. Kaže “ih, rodila bih ja da je to tako lako, al’ ko će to sve izgurati, nositi devet meseci, pa onda izdržati zubiće, pa grčevi, pa pelene…“ Jeste, mislim se, najbolje da svi rađamo odma’ decu recimo od pet-šest godina, pa čim ga rodiš – ajd’ u prvi razred. A priča mi opet jedna druga, nema tri meseca kako se udala, veli – brine, nikako da ostane u drugom stanju. Koliko dugo pokušavate…? Dva meseca, kaže. Toliko o strpljenju. Sve bi odma’. Instant.

I nije najgore to što u nemanju vremena i strpljenja pijemo instant kafe i jedemo brzu hranu. Gore od onih smrdljivih instant-nudli je, čini mi se, to što hoćemo instant da porastemo. Pa devojčice od sedam godina izgledaju kao da im je deset, one od deset kao da im je trinaest, one od trinaest kao da su punoletne, a onim punoletnima ne možeš više ni pogoditi koliko godina imaju – između osamnaest i dvadesetosam. Lektire niko ne čita, svi bi nešto nabrzaka, da im se prepiča, film eventualno da pogledaju, ko će se akati s Karenjinom na trista i kusur strana…? Ni mastilo im se iz đačke knjižice ne osuši, kad vidiš, to već nadogradilo nokte, trepavice, to se šminka k’o da će na naslovnu stranu, pa kad završe srednju odma’ bi u neki biznis, nedobog štagod naučiti. Ako i upišu dalje nešto, to sve kilavo ide, jer ko će učiti, zaboga…? A vožnju da polažu – hoće odma’. Samo ih mrzi da polažu glupe testove.

I da odvoze svih četrdeset časova. Posle kad padnu na poligonu – kriv im instruktor. Ako, kojim slučajem, instant i polože vožnju, odma’ da im se instant kupi auto. I to ne bilo koji, jer im ne pada na pamet da se blamiraju po gradu s nekim kršem starim deset godina. Telefone menjaju dvaput godišne, kako izađe novi model – tako je odma’ obavezan. Must have. Prednja kamera, srednja kamera, ova-ona, to se samo selfira i škljoca. Instant-lepe, instant-žene sanjaju svoje instant-snove, otvaraju svoje instant-profile na, gle čuda, nekakvim instagramima.

Pa bi odma’ da privuku instant-pratioce. Njih dve-tri-pet hiljada, barem koji će da se prime na njihove instant-priče. O čemu…? Pa, eto, naprimer o dijetama i čarobnim napicima koji skidaju deset kilograma za tri dana. O instant-obrocima koji su spremni za dva minuta. O kolačima koji se ne peku. O instant supama. I čudotvornim kremama koje će za samo nedelju dana izbrisati deset godina života s vašeg lica, ukloniti celulit, podići grudi, zategnuti podvaljak. O preparatima posle kog bol nestaje kao rukom. O šamponima od kojih kosa raste centimetar sedmično. Šta sedmično? Dnevno. Minimum. Oni “učeniji“ obećavaju nam da ćemo progovoriti strani jezik za svega dve nedelje. Da ćemo se za mesec dana probuditi kao menadžeri, dizajneri, fotogafi, lajf koučeri… Preko noći postajemo instant-popularni, zvezde-padalice kojekakvih instant-rialitija, instant-skandali podižu nam instant-cene.

I sve je to lepo. Al’ instant-život košta. Doduše, ako nema love, tu su instant-srećke. Greb, greb – i sve super. Svaka treća dobija. Provereno. Ko neće srećke – na raspolaganju su mu krediti. Instant, dabome. Samo potpišeš i gotovo. Bez odlaska u banku. Ako treba još, udružićemo plate. S mužem. Al’ gde ga naći, tako – na instant..? Uostalom, ozbiljnje veze su, kako da kažem, demode. Valja se vodati godinu, dve, pa upoznavati prijatelje, rodbinu, ići na letovanja, odmore, pristajati na kompromise, čuda… Ovako, udaš se posle nedelju dana “zabavljanja“ pa šta ti bog da. Ako i bude problema – uvek će se naći neki stručni kadar da ponudi instant rešenje. Sat-dva razgovora s instant-terapeutom, i sve rešeno. Ako se i ne reši, instant-ćemo-se-razvesti. I naći nekog drugog, instant-sposobnog, da stvori instant-stan, instant-vikedicu, instant-kućnu pomoćnicu, račun u banci i prihode u visini bruto domaćeg proizvoda. Minimum.

I tako, živimo svoje instant živote u potrazi za svojom malom instant srećom. Ne onom što se čeka, što “samo nagoveštaj da“. Pijemo svoje instant napitke, sa svojim instant-prijateljima, heštegujemo se, lajkujemo, šerujemo, jedemo svoje instant obroke, sanjamo instant snove i instant ih zaboravljamo. Jer nema se vremena. Samo se luzeri osvrću. Samo luzeri imaju vremena da se preispituju. Uče natenane. Obaziru se. I piju prave, zakuvane kafe. S pravim ljudima. Pa, živeli..!

Tagovi:

top