Beg iz Liliputanije

by | oktobar 9, 2009

Ovako više ne ide, rekla sam Vladi. Pogledao me iza novina. Šta – više ne ide? Petnaest kvadrata po glavi stanovnika. Ti, ja i beba u četrdeset i četiri kvadrata. Tesno nam je, čoveče. „Meni nije“, odgovorio je i ugnezdio se dublje u trosed. Tebi nije, zato što si zauzeo i bebinih četrnaest. Njoj zasada treba svega jedan kvadrat za krevetac. A šta će biti kad poraste? Detetu treba prostora, soba za igru, učenje…

 

Bilji veci stan

 

A šta ako budemo imali još jedno dete, ili dvoje? Ovo više ne liči na normalan stan, gunđala sam. Vidi! Ovde kolica, tamo stolica za hranjenje, nemam gde da se okrenem… „Šta ti je od jutros, Dubravka?“, upitao je. Ne mogu više da spavam u dnevnoj sobi, na škripavom trosedu, Vladimire. Tesno mi je! Osećam se kao prokleti Guliver u zemlji Liliputanaca! Kao sardina! Čuješ li ti mene, uopšte?! Hoću da pričam s tobom. Da li bi, na trenutak, molim te, spustio te novine?!

 

Trnovit put do stambenog kredita
Prepodne se u tren oka pretvorilo u čas matematike. Kalkulator, papir, olovka. Saberi, pomnoži, deli, oduzimaj… Osnovne računske operacije odjednom su postale veoma komplikovane. Okreni, obrni – bili smo u minusu. „Pazi ovo“, rekao je Vlada, „ako uzmemo stambeni kredit, bez učešća, na dvadeset pet godina, mesečna rata bi bila, otprilike, čekaj da vidim… tristapede… uuuh… odakle nama tolike pare?“ Ne, ne dolazi u obzir. „A ako bismo skupili bar deset posto učešća?“ Deset posto, skočila sam, odakle nama deset posto? Možeš sad naopačke da me okreneš, nemam ni za jedan posto. Ma ni za nula koma jedan! „OK, ne možemo da uzmemo stambeni kredit“, rekao je Vlada, „ne možemo da skrpimo pare za učešće, nemamo zemlju na selu, ni plac na moru koji bismo mogli da prodamo, a ni zidanje kuće ne dolazi u obzir – ne bismo dobili građevinsku dozvolu. Pa šta onda da radimo, Dubravka?“ Da prodamo stan, rekla sam mirno. „Koji stan?“, upitao je u neverici. Kako koji? Pa ovaj ovde, nemamo sto stanova, pobogu! 

Menjamo mali stanza veliki
Zatim je, kao i obično, usledila diskusija. Moje jedno „za“, protiv njegovih hiljadu „protiv“. Da li sam normalna, ko još prodaje stan, to nam je sve što imamo, uostalom, sve i da hoćemo, ne možemo jer se još uvek vodi na njegovu majku. Pa šta i kad bismo ga prodali, za te pare i ne može bogzna šta da se kupi… Slušaj me, rekla sam i pogledala ga značajno. Samo te molim da me barem jednom u životu saaa-sluuu-šaaaš… „OK, slušam“, rekao je i prekrstio ruke. Ovaj stan, istina, nije velik, ali je na dobroj lokaciji. Ako ga prodamo, mogli bismo da kupimo skoro duplo veći, na nekom drugom mestu. „Na kojem drugom mestu?“, prekinuo me je kao i obično. Pa, ne znam, nekom mestu koje nije tako blizu centra. Ceo svet beži od centra, samo se mi utrkujemo ko će da bude bliži nultoj tački! Šta fali Englezima? Oni svi lepo žive u predgrađima. Imaju lepo svoje suburbs, kućicu, bašticu… Hiljadarka po kvadratu. Niko nije lud da ide u downtown… Ja prva ne bih imala ništa protiv… Evo, vidi, gledala sam oglase… 

Halo oglasi…
Ostatak dana provela sam u studiranju oglasa. Svaki novi list ulivao je nadu da ćemo možda naći nešto što nam odgovara i tako migrirati iz Liliputanije. Prvi je imao idealnih sedamdeset kvadrata, iz otkupa, prvi vlasnik, prvi sprat, centralno, terasa, trideset hiljada, ali u Bara… Gde li mu to dođe? Drugi je bio bliži, ali malo skuplji.
Treći neuknjižen. Četvrti nije imao centralno. Posle dvanaest stranica sitnog teksta, tri miliona telefonskih poziva, paklice cigareta i usijane glave, osetila sam kako me hvata umor. Nikada nećemo ništa naći, pomislila sam. Nikada. A onda je Vlada došao s posla. „Ima jedan stan“, rekao je. „Šta misliš, da odemo da pogledamo?“ „Kaže čovek da super izgleda“, verglao je Vlada u kolima. „Osamdeset kvadrata, Dudo, znaš li šta je osamdeset kvadrata? Tu može žmurke da se igra! Jeste da je stara zgrada, visoki plafoni, ali dnevna soba, spavaća soba, dečija soba, kuhinja, trpezarija, terasa, lođa, veeeliko kupatilo… Hrastov parket, španska keramika, italijanska sanitarija… Ne mora ni da se kreči… Odličan stan, rek’o mi čovek…“ Pa kad je tako odličan, što ga prodaje, upitala sam u neverici. „Otkud znam, ide u inostranstvo, valjda…“ A taj čovek, taj što ti je rekao, on nije vlasnik? „Ma, ne, on ti je agent…“ Aaa, agent… Vlada me pogleda. „Šta je sad, čovek se bavi tim, valjda zna svoj posao?!“ Ništa, odmahnuh rukom. Samo ne volim agente. Uopšte ne volim agente. 

Kuća u Ulici brestova
Posle pola sata nabasasmo na krivudavu, mračnu ulicu. „Ovde nema mesta za parking“, reče Vlada. „A i mrak je. Možda je trebalo da dođemo po danu, ali sad – šta je tu je…“ Stadosmo pred zgradom broj pet. Ono što je preko telefona izgledalo kao solidna stara gradnja, u roku od svega nekoliko minuta pretvorilo se u ruinu. To je ovde, upitah u neverici. „Valjda“, promuca Vlada. Pogledala sam ga značajno. „Ali da ipak uđemo, mislim, kad smo već tu…“ Velika škripava vrata se otvoriše i zapahnu nas miris vlage i buđi. Piiih, nisam mogla da se uzdržim. Ulaz je izgledao kao scenografija za Hičkokove filmove. Promaja i lepet krila tamo negde. Sijalica je škiljila kroz mutno staklo. Stari gvozdeni lift zaškripa. Sve oko mene bilo je ogromno, visoko i mračno. Vlado, ja se bojim, šapnula sam. „Ne boj se, ja sam tu“, rekao je moj hrabri dragi i uhvatio me za ruku. Zvono je bilo pokvareno. Pokucasmo na vrata. Deda se pojavi. „Mi smo… ovaj… poslao nas je…“ „Iz agencije“, dočeka deda, „znam“. „Uđite“, reče i nakloni se u maniru francuskog lakeja. „Stara škola“, namignu Vlada.

 

Stan je bio hladan i mračan. Prigušena žuta svetla dopirala su iz neuglednih ćoškova. „Čime da vas poslužim?“, upita naš domaćin. Ne, ne… žurimo, dočekah spremno. „Znam da na prvi pogled deluje malo… nesređeno… ali, ovaj stan ima svoje prednosti, madam“, reče mi deda. Madam? Ja? Deda je očigledno malčice prolupao… „Parket je, znate, hrastov. Riblja kost…“ I miriše kao riblja kost, pomislila sam zgađena. „Možda ga samo treba lakirati, ali može on da traje još i-hi-hiii… Ovo je salon, vidite, sav nameštaj, sve su to antikviteti, moja pokojna Elsa, ona je, znate, veoma volela barok… Ukoliko se slažete, mogli bismo i oko toga da se dogovorimo… Ja sam, znate, spreman da spustim cenu.“ „Koliko?“, upeca se Vlada, na šta mu uputih upozoravajući pogled. „U stvari, o tom – potom“, procedi moj hrabri dragi. 

Dome, slatki dome
U kolima smo dugo ćutali. Ogromno razočaranje lebdelo je između nas. Strašno, rekoh. „Strašno“, potvrdi Vlada. Ja tamo ne bih ni psa držala, počela sam da brbljam. Kako neko uopšte može da živi na onakvom mestu. Sve je prljavo. I smrdi. A i deda se nije okupao sto godina. Samo sam čekala da se pokojna madam Elsa pojavi odnekud. Ne bih živela tamo za sve pare ovog sveta, Vlado. Lepa naša kućica. Kakva je da je, naša je. Mada, ove godine nam ne gine krečenje… U onoj radnjici na ćošku videla sam mnogo lepe tonere… poludisperzije, je l’ se to tako kaže?! A ja mislila da je naše kupatilo loše, kikotali smo se u krevetu iste večeri. „Možda ono i jeste španska keramika“, reče Vlada, „ali iz vremena španskog građanskog rata. A da si samo videla bojler! Onaj starinski, dole ložiš, gore greje vodu…“ Ma daaaj, odmahnuh rukom, to više nigde ne postoji. „Majke mi, kad ti kažem.“ De, de sad…

 

Nego, nešto sam razmišljala, rekoh i uspravih se u krevetu. Ako bismo pregradili dnevnu sobu, mislim, onako, ne mora zidom, nego nekim gipsom ili tako nešto, pa tu stavili naš krevet, onda više ne bismo morali svako veče da razvlačimo ovo čudo, a i tebe više ne bi bolela leđa. A lođu možemo da zastaklimo i da tu napravimo neku malu čajnu kuhinju a u kuhinji samo obijemo pločice i eto ti soba za bebu… Za prvo vreme, to ne bi bilo loše, šta veliš? „Velim da ćemo onda moći da igramo žmurke po kući. A sada lepo pomeri svoju veliku guzu, pa da spavamo, madam Dudo.“ Veliku… Rekao si veliku?! 

 

Tagovi: