U svetu postoji jedno carstvo…

by | jul 9, 2013
Duda-Alapaca

Foto: Mladen Sekulić

Moja Marina ima četrdeset godina, od kojih već petnaest živi u Londonu, i to ne kao ilegalac, već punopravni član niže srednje klase. Ima državljanstvo, socijalno, zdravstveno i sve to… Radi kao medicinska sestra u nekom staračkom domu, oplače svaku baku koju ujutro ne zatekne u krevetu, žali za Beogradom s početka devedesetih, i s nostalgijom se priseća Muzičkog tobogana, Branka Kockice i ušećerenih vašarskih jabuka. Iako priznaje da sve češće sanja na engleskom, odlučna je u nameri da se jednog dana vrati.

Naše drugarstvo je počelo u vrtiću, u Olge Alkalaj, nastavilo se kroz školu i traje zahvaljujući društvenim mrežama. Preko fejsa sam bila skoro pa prisutna na njenoj veridbi, devojačkoj večeri, venčanju, rođenju jednog pa drugog deteta, inboks mi se svojevremeno punio iscrpnim izveštajima o švrljanjima njenog muža, Roberta, inače agenta osiguravajućeg društva i izvesne Jessi, bedne prodavačice iz Karnabi strita.

Razvela sam se, napisala je pre neki dan na fejsu. I’m divorced, dodala je i za svoje engleske prijatelje. Robert sucks, prokomentarisao je jedan od njih. Zatim su usledila sviđanja, komentari podrške i svakojaki smajliji. Ona je ih je sve odlajkovala, na retke odgovarala, i do pola tri ujutro šerovala Tozovca i Silvanu sa YouTubea, bez prevoda. Ok sam, napisala je sutradan. I’m ok, opet prevod za neupućene.

Odvojila sam je na čet. Jesi li stvarno baš tako okej, upitala sam. Nisam, rekla je. Pre dva dana se iselio. Kofere je izneo sam, ostalo sam mu bacila kroz prozor. Sinoć sam popila flašu vodke, kasnije nisam smela da zaspim bez upaljenog svetla, jutros sam javila na posao da ne mogu da dođem. Tri dana nosim istu trenerku, ne izlazim na ulicu, ne češljam se, ne umivam, ne jedem…

Kolika je bila ta flaša vodke, upitala sam. Mala, dva deci, znaš mene, ne podnosim alkohol. Znam. (Maki je jedina osoba na svetu koja krene da zapliće jezikom nakon štarkove bombonjere s likerom od višanja). Nije najgore, rekla sam. Razvela si se u belom svetu. Bilo je, predpostavljam, vrlo civilizovano.

U roku od nedelju dana sve je bilo gotovo. On je, poput pravog hladnog Britanca, spakovao svoje stvari, poželeo ti svu sreću, poljubio decu i iselio se iz zajedničkog gnezda. Ti si ostala, tresnula par zajedničkih uramljenih fotografija o zid, skršila onaj servis za kafu, koji ste dobili za svadbu, i po stoti put ponovila da je tako ipak najbolje za oboje.

Zamisli da si, kojim slučajem, morala da se razvedeš u svojoj zemlji, svom gradu? Prvo, ovde se neke odluke teže donose i pitanje je da li bi se smislila do pedesete. Drugo, razvedenim ženama uopšte nije lako. Sporazumni razvodi se retko dešavaju, u dobrim odnosima se ostaje još ređe. Ovde bi morala da misliš na mali milion drugih stvari. Kao na primer, kako da budeš sigurna da tvoja, do juče svekrva, a sada najveći dušmanin, neće bacati svu tvoju poštu koja bude stizala na staru adresu, uključujući i one plave koverte iz suda.

U Londonu bilo bi dovoljno otvoriti poštanski pretinac, promeniti lozinke na kompjuteru i jednim klikom blokirati račune u banci. Ovde bi, opet, morala da povučeš sve moguće veze. U sudu – da tvoj predmet dođe na red pre dvehiljadetridesetosme. U familiji – da nekako dospeš do onog kumovog brata od tetke, inače studenta četvrte godine prava, da ti pomogne da sročiš zahtev za pokretanje brakorazvodne parnice. Sve to pro bono, pod uslovom da odete na kafu, kad se sve završi.

U banku bi morala da odeš bar triput da bi se i lično uverila da se iduća rata za njegov novi pežo neće skinuti sa tvoje ionako već mizerne plate. Zatim kod matičara, pa u opštinu, sve naoružana milkama od po trista grama i konjskim živcima, jer one opajdare prosto ne razumeju da to što i dalje nosiš njegovo prezime boli gotovo podjednako kao da i dalje spavaš s njim u istom krevetu.

Decu bi viđala s udaljenosti od trista metara, kroz rešetke ograde školskog dvorišta, jer bi se već potrudio da ti zabrani svaki kontakt. Postupak za starateljstvo trajao bi barem do njihovog punoletstva, kada bi svakako izjavila da ne žele da žive ni s jednim od roditelja. Iza leđa bi ti prosipao svakojake bljuvotine, deleći najintimnije detalje vašeg života kao besplatan primerak dnevnih novina.

Prijatelji bi ti, neprimetno, okretali leđa, a na poslu bi te startovala svaka dileja čije se ime završava suglasnikom, jer sad si, eto – raspuštenica. „Moram da idem“, rekla je. Mislim da su se deca probudila. Ljubim te, rekla sam. Čuvaj se. Biće sve ok.

Osam je ujutro. U redu sam. U pošti. Izvolite? Želela bih da pošaljem nešto u inostranstvo. Zemlja? Ta i ta. Grad? London. Šta je u pitanju…? Pismo. Šta je u pismu? Bombonjera. A u bombonjeri? Ništa.
Samo višnje.

Tagovi: