Gde si?!

by | januar 20, 2014
Foto: Aleksandra & Branislav Coka Ostojić

Foto: Aleksandra & Branislav Coka Ostojić

Koliko puta ste s druge strane žice čuli ili rekli ’Gde si?!’, umesto uobičajenog ’Halo/Alo/Molim/Da’. Ili da budem preciznija, koliko puta dnevno to čujete ili kažete kada se javite na telefon ili sretnete poznato lice. Neretko, nastavak koji bi trebalo da zameni ’Baš mi je drago da te čujem/vidim’, može da poprimi oblik sočne psovke. Varijante istih mogu biti razne, mada verujem da nema potrebe da ih citiram. Doduše, takve familijarnosti obično su rezervisane za bliske nam ljude oko nas. Takozvane, ortake.

Ni sama nisam bila svesna preuzimanja ovog besmislenog načina komunikacije sve dok nisam shvatila da mi uopšte ne prija kad mi se neko tako obrati. Naprotiv, izuzetno mi smeta i čini da imam osećaj jake nelagode. Efekat koji ovaj način pozdravljanja izaziva u meni je instantno podizanje zida i udaljavanje od sagovornika, umesto da nas zbliži, što je bila početna ideja.

Bez obzira na to koliko bi mi se druga strana obradovala i bliska bila, kada čujem to ’Gde si?!’, kao da me maljem po sred glave opauči i ja se automatski rastavim na dva dela. Jedan, koji hoće da se podjednako obraduje i drugi, koji dobija poriv da direktom, bez upozorenja, nokautira sagovornika. Jer agresija se kreće samo u jednom pravcu, a to je da stvara još više agresije.

Moj kum, koji ima običaj da me redovno pozdravlja na taj način, uz širok osmeh i još širi zagrljaj, sve u želji da mi pokaže koliko se raduje našem susretu, nikako ne može da shvati i prihvati činjenicu da meni takav način obraćanja ne prija i jednom za svagda izbaci taj neprikladni izraz iz svog rečnika. Ne zato što ja zahtevam poseban tretman već zato što je takav način obraćanja, u suštini, vrlo agresivan i, kao takav, apsolutno neprihvatljiv u komunikaciji, sem ako nećete da se potučete ili izazovete rat.

Kada nekome sručite u lice ’Gde si?!’, to je kao da mu zabijete prst u oko. ’Ajde što ga time prekidate u toku misli ili onome što radi, nego i direktno zadirete u njegovu privatnost, stavljate ga u vojnički stav mirno, pred vrhovnim autoritetom i sve što dalje može da vas da očekuje je da ga preispitate sve po redu, ako malo dete. Drugo, svako od nas, sasvim instinktivno ima potrebu da odmah jasno kaže gde se tačno nalazi, kao da se zabode na Fouresquareu, što uopšte nije bila prvobitna namera postavljenim pitanjem.

Naše reakcije na takve stvari su vrlo često nesvesne pa stoga većina ljudi ovakav način komunikacije ne prepoznaje kao pogrešan i loš, već bez razmišljanja prihvata kao nešto sasvim uobičajeno. Još jedan u nizu primera da ono što radi većina ne znači uvek da je ispravno i dobro i da se moramo uvek povoditi za masom.

Od kad sam postala svesna reakcije koju ’Gde si?!’ izaziva u meni svesno se trudim da taj izraz ne koristim u ophođenju. Umesto toga, vrlo lepih i prijatnih pozdravnih izraza znam da se lako setim. Zanimljivo šta sve čovek može kad samo na sekund svesno koristi svoj mozak.

Ne znam kada i kako je došlo do tog vrtoglavog obrta u našoj svakodnevnoj međusobnoj komunikaciji da se jedni drugima obraćamo i pozdravljamo na krajnje agresivan način. Pokušala sam da se setim i nađem da li se još neko na ovom belom svetu pozdravlja na takav ili sličan način ali nisam uspela da dođem do pogotka. Kako stvari stoje, mi smo jedina zemlja na svetu koja se pozdravlja kao da hoće da zapodene kavgu. I što je glasnije i ekspresivnije to ’Gde si?!’, to su i naša osećanja dublja.

Pomalo kontradiktorno i šizofreno, zar ne?! U jednom trenutku hoćemo da mu pocepamo arkadu, a već u sledećem ga stavljamo na počasno mesto za slavskim stolom.

Da li su tome krivi ratovi, dugogodišnje obezvređivanje kulturnog nasleđa, odsustvo kontakta sa samim sobom i osnovnim vrednostima ili su u pitanju samo novi subkulturni trendovi, teško je sa sigurnošću reći.

Nesporno, svakodnevno smo masovno bombardovani ogromnom količinom agresije na svim mogućim životnim poljima. Na mnoge izvore agresije ne možemo da utičemo već nam samo ostaje da nađemo način da ublažimo njen udar ili ga vešto izbegnemo.

U svakom slučaju, ja sam protiv glorifkacije i primene nepotrebne agresije, u kom god obliku ona našla način da se manifestuje.

U modernoj kulturi i načinu življenja neophodno je da nađemo model kako da zajedno živimo i radimo sa što manje ispoljavanja agresije ako mislimo da rešimo ozbiljne probleme koji nas muče i ometaju naš napredak u kulturološkom smislu.

Agresija kojoj se ne usprotivimo širi se kao zarazna bolest.

Kada uspemo da eliminišemo negativne emocije u nama, kao što su strah i bes, koje su osnovni izvori agresije i izaberemo neke druge vidove izražavanja emocija, stvaramo uslove za iznošenjem onog najboljeg, ljudskog u nama. Bilo koji vid agresije je pogrešan i kad god smo suočeni sa tako nečim, ne bi trebalo da ga prećutno prihvatimo, već primereno reagujemo.

Agresija u komunikaciji, kao i životu uopšte, predstavlja moćnu prepreku kulturi. Odsustvo agresije stvara pozitivnu i kreativnu klimu u kojoj možemo da uživamo u međusobnom kontaktu i prihvatamo različitosti. Iz tog razloga i u skladu sa modernim trendovima u komunikaciji bilo bi dobro da obratimo pažnju na to kako komuniciramo sa drugima i da njen ton učinimo asertivnim. Što i dalje znači da otvoreno i direktno izražavamo naše stavove i emocije ali na uzajamno prihvatljivo, uz iskreno poštovanje sagovornika.

Ako samo malo bolje pogledamo i oslušnemo oko sebe, biće nam svima jasnije koliko je potrebno da svakodnevno vežbamo da se izražavamo na ovaj način, koji bi nam svima dobrodošao i više prijao. Najvažnija razlika između agresivnog i asertivnog ponašanja je u nameri. Kroz asertivni pristup drugima, mi se približavamo, iako imamo različite stavove. Poštujemo i prihvatamo jedni druge iako smo drugačiji. Dok kroz agresivni pristup u ponašanju udaljavamo se jedni od drugih i to na najgori mogući način. Idemo jedni protiv drugih, kao da idemo u rat.

Kad smo se čuli poslednji put, kumu sam odgovorila sočnom psovkom na njegov uobičajeni pozdrav ‘Gde si, kumo?!’. Bio je ostao u čudu i zanemeo na par sekundi. Mislio je da sam nešto ljuta, a ja sam samo htela da budem srdačna, u njegovom maniru.

Ne znam zašto ne može da prihvati da ću od sada i ja njega pozdravljati meni srdačnim pozdravom, sve dok ne nađemo zlatnu sredinu, koja će prijati oboma.

Žana Korolija, vlasnica agencije za odnose s javnošću CORE Relations

Pratite Žanu na Facebooku i Twitteru.

Tagovi: